Ljudi se tijekom svog života susreću s nizom okolnosti, pozitivnih i negativnih, i često nastoje podijeliti svoja iskustva s drugima. Ta želja za povezivanjem doprinosi popularnosti ispovijesti na društvenim mrežama, a danas vam predstavljamo jednu.
Rezidencija u kojoj trenutno živimo je u zajedničkom vlasništvu mog supruga, njegove majke i njegovog brata. Taj je dogovor uveden kako bi se zajamčilo da će njegova snaha zadržati imovinu u slučaju razvoda, što je uvjet na kojem je inzistirala njegova majka. Nedavno sam naslijedio zemlju i nekretninu, koju sam naknadno prodao za kupnju kuće koja je trenutno u fazi renoviranja i glasi isključivo na moje ime.
Moja svekrva daje razne prijedloge za organizaciju doma, navodeći što treba uključiti i način na koji će se stvari rasporediti. Dok pretvaram slobodnu sobu u garderobu, osjećam nostalgiju za gostinjskom sobom. Na njezin izraz nezadovoljstva ovim izborom, pojasnio sam da kuću krojim prema svojim potrebama i da gostinjska soba već duže vrijeme nije potrebna. Nevjerojatno, u roku od samo dva dana, uspio sam s lakoćom riješiti njihove hotelske troškove.
Bila je uvjerena da će to postati njezin teritorij. Povreda koju sam pretrpjela u vezi sa stanom je sjećanje koje će mi ostati zauvijek. Sve ostaje netaknuto, uključujući i njen stan, a ja želim da bude što dalje od mene!
BONUS TEKST
Postoji li neka duboka tuga koja nadilazi tugu majke koja je prisiljena položiti svoje dijete na počinak? Istodobno, kada majka rađa djecu koja zatim neobjašnjivo umiru jedno za drugim, veličina te tuge je besprimjerna. Svoja izazovna iskustva u Glavičicama ispričala je Milena Simić u emisiji „Životne priče“. Osvrćući se na svoj put, Milena je napomenula da bi, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, odlučila da ne dođe, jer je budućnost uvijek neizvjesna. “Moj Milan i ja smo se vjenčali, sve je bilo lijepo i dobro je išlo – bio je kolovoz.
– 24. listopada 1999. godine dočekala sam sina, kojem sam dala ime Vasa – prisjeća se. – Bio je živahno dijete, pun života i potpuno zdrav. Milena prepričava tragične događaje od 31. srpnja, lica mokra od suza. Bilo je to obično jutro; njezin se muž spremao za posao. Vasa bi svaki dan ustajao u pola sedam. Tog jutra je obećao da će njihovo dijete odvesti u Zvornik, zbog čega je Milena počela sa svakodnevnim obavezama.
U međuvremenu su susjedi tražili pomoć, ali su otkrili da je već otišao. Milena razmišlja o izboru svog supruga da odbije autopsiju u to vrijeme, pod utjecajem nježne dobi njihova djeteta – odluku koju sada smatra značajnom pogreškom. “Cijeli mi se svijet srušio. Želja za životom je nestala. Tijekom sprovoda suprug i ja smo bili podrška. 2003. sam saznala da iščekujem drugo dijete.
Više puta sam se raspitivao kod liječnika o izvedivosti provođenja sveobuhvatnih pretraga i možemo li se susresti sa sličnim scenarijem u budućnosti. Tijekom pregleda, kada sam pokrenuo pitanje daljnjeg genetskog testiranja, rekao je da bi se takve procjene trebale provesti prije začeća. S obzirom na poodmakli stadij trudnoće i osjećaj bespomoćnosti, Mladenu sam rodila 20. rujna 2003. Milena je primijetila da je dijete prvih 20 dana izgledalo zdravo. Međutim, naknadno je otkrila promjenu u boji njegove kože, što je ukazivalo na to da je došlo do problema.
Nakon toga, Mladen je doveden liječniku koji je utvrdio da je u kritičnom stanju i da mu je potrebna intenzivna njega. Nakon 10 dana hospitalizacije, obaviješteni su da se bebino zdravstveno stanje poboljšalo, te je pripremljeno za otpust. Ipak, u dobi od dva mjeseca ponovno se razbolio. “Od tada sam vidio kako mu se stanje progresivno pogoršava i oboje smo primljeni u Tiršovu, gdje sam zajedno s njim proveo 10 dana u bolnici.
Nakon daljnjih pretraga preporučeno nam je da se vratimo na magnetsku rezonancu za nekoliko dana. U tom trenutku nisam imao nikakvih saznanja o njegovoj dijagnozi. Jednog smo se jutra probudili i otkrili da ne reagira u krevetu. “Zaklela sam se da više nikada neću roditi dijete”, razmišlja Milena, razmišljajući o različitim budućnostima koje je za njih zamislila.
