Stan u kojem živimo je u vlasništvu mog supruga, te njegove majke i brata. Ovakva namještaljka je uspostavljena kako bi se osiguralo da njegova snaha neće ostati praznih ruku u slučaju razvoda, na čemu je inzistirala njegova majka. Nedavno sam kupio zemljište i nekretnine koje sam prodao kako bih kupio kuću na svoje ime koja se trenutno renovira.
Moja svekrva nudi brojne savjete za organiziranje doma, koji pokrivaju i ono što uklopiti i kako ga urediti. Rezervnu sobu pretvaram u garderobu, što me budi nostalgičnom za gostinjskom sobom. Kad je izrazila svoje negodovanje ovoj odluci, pojasnio sam da projektiram kuću prema svojim potrebama i da mi već duže vrijeme ne treba prostor za goste.
U samo dva dana mogao sam se bez napora pobrinuti za njihove hotelske troškove. Vjerovala je da će to biti njezino područje. Prekršaj koji sam doživio u vezi stana je uspomena koja će zauvijek ostati u meni. Ovdje joj je mjesto, ovdje je sve smješteno i želim da bude što dalje od mene!
DODATNI TEKST
Ima li dublje tuge od one kad majka sahranjuje svoje dijete? Istodobno, kada majka rađa djecu koja potom neobjašnjivo umiru jedno za drugim, veličina te tuge je neusporediva s bilo čime na svijetu. Svoj težak put u Glavičicama ispričala je Milena Simić u emisiji „Životne priče.
Milena priča o svom putu, navodeći da bi, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, odlučila da ne dođe, jer je budućnost uvijek neizvjesna. “Vjenčali smo se moj Milan i ja; sve je bilo lijepo i išlo je bez problema – bio je kolovoz. Onda sam 24. listopada 1999. dočekala sina kojem sam dala ime Vasa”, prisjeća se. “Bio je živahno dijete, mala čigra i potpuno zdrav.
– Tog kobnog 31. srpnja izgubili smo ga – prisjeća se Milena, a suze joj teku niz lice. Bilo je jutro kad se njezin suprug spremao za posao. Svaki dan Vasa bi ustajao u pola sedam. Tog jutra uvjeravao ju je da će Vasu odvesti u Zvornik, natjeravši je da ustane i počne sa svakodnevnim obavezama. Susjedi su potražili pomoć… samo da bi ustanovili da ga više nema. Milena dodaje da je njezin suprug tada odbio obdukciju zbog djetetove male dobi, što sada smatra teškom greškom. “Cijeli moj svijet se srušio. Želja za životom je nestala.
Na ukopu smo suprug i ja bili jedno drugom podrška. 2003. sam otkrila da čekam drugo dijete. Više sam se puta raspitivao kod liječnika o mogućnosti provođenja pretraga kako se iste okolnosti ne bi ponovile. Na redovitim pregledima pitala sam mogu li se napraviti dodatna genetska testiranja, ali me je obavijestio da to treba učiniti prije začeća.
S već poodmaklom trudnoćom i iscrpljenim mogućnostima, Mladena sam donijela na svijet 20. rujna 2003. Milena je primijetila da je beba prvih 20 dana izgledala zdravo. Međutim, ubrzo je primijetila promjenu boje njegove kože, signalizirajući da nešto nije u redu. Nakon toga, Mladen je odveden liječniku, gdje je ustanovljeno da je u kritičnom stanju i da mu je potrebna intenzivna njega.
Nakon 10 dana boravka u bolnici primili su vijest da je beba zdrava i spremna za odlazak kući. No, kad je napunio dva mjeseca, ponovno se razbolio… “Od tada sam ga gledao sve lošije, oboje smo završili u Tiršovoj, gdje sam s njim proveo 10 dana u bolnici.
Napravili su dodatne pretrage i savjetovali nam da se vratimo na magnetsku rezonancu za nekoliko dana. U to vrijeme nisam imao informacije o njegovoj dijagnozi. Jednog smo se jutra probudili i zatekli ga hladnog u krevetu, a ja sam se zaklela da više nikad neću roditi, razmišlja Milena dok razmišlja o raznim planovima koje je za njih smislila.
