U današnjem klancu pišem o dalje se sjećam razgovora koji sam prije nekoliko godina čula prije službe ispred jedne pravoslavne crkve u Srbiji. Ta kratka, gotovo neprimjetna izmjena rečenica između dvije žene i sveštenika ostavila je snažan utisak na mene i otvorila čitav niz pitanja koja se tiču položaja žena u crkvi, granica koje postoje i onda kada nisu jasno ispisana pravila, ali i načini na koji se tradicija, vjera i svakodnevni život sudaraju.
Jedna žena je tiho rekla da ima menstruaciju i da zbog toga ne smije ući unutra, dok je odgovor koji je dobila bio kratak i odlučan – da to nema nikakve veze i da slobodno uđe. Zbunjenost koju sam tada osjetila bila je samo početak dubljeg razmišljanja o tome koliko su nevidljive barijere snažne, čak i kada formalno ne postoje.
Pitanje položaja žena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi otvara kompleksnu temu u kojoj se prepliću hijerarhija, tradicija, tumačenje kanona i lična vjera. U pravoslavlju, kao iu većini drugih hrišćanskih tradicija, žene ne mogu biti sveštenici niti zauzimati najviše crkvene pozicije poput episkopa ili patrijarha.
- Ta pravila se često predstavljaju kao neupitna i vjekovna, iako se istovremeno priznaje da žene ipak imaju važne uloge unutar crkvenog sistema. One mogu biti monahinje, igumanije koje vode manastire, kao i vjeroučiteljice koje obrazuju djecu i mlade. Ipak, te uloge rijetko podrazumijevaju javnu vidljivost i simboličku moć kakvu imaju muškarci u crkvenoj hijerarhiji.
Mnoge vjernice, poput Mile Ilića, koje od djetinjstva redovno odlaze u crkvu, kažu da o toj nejednakosti rijetko razmišljaju. Za njih je poredak u kojem muškarci stoje iza oltara, a žene ostaju ispred, nešto što su prihvatile kao dio stvarnosti. Oltar, kao poseban i sakralan prostor iza ikonostasa, gotovo je u potpunosti rezervisan za muškarce – sveštenike i njihove pomoćnike. Izuzeci postoje uglavnom u manastirima, gdje igumanije i monahinje, uz poseban blagoslov, mogu ući u oltar. Uprkos tome, ideja žene u ulozi sveštenika ili episkopa mnogima i dalje deluje nezamislivo, pa čak i čudno, jer se nikada nisu susrele s takvim primerom.
Obrazovni put dodatno oslikava razliku u mogućnostima. Muškarci koji završe bogosloviju mogu biti rukopoloženi i postati sveštenici, dok žene sa istim obrazovanjem najčešće završavaju kao nastavne vjeronauke ili rade u drugim obrazovnim institucijama. Iako savremena teologija povremeno pokazuje znake promjene i otvaranja novih pitanja, osnovna struktura moći u crkvi uglavnom ostaje netaknuta. Protivnici rukopolaganja žena često se pozivaju na tradiciju i tvrde da takve prakse u prošlosti nije bilo, iako istorijski izvori pokazuju da stvari nisu uvijek bile tako jednostavne.
U poređenju s Katoličkom crkvom, pravoslavlje se ponekad opisuje kao nešto otvoreno, jer je u ranijim periodima poznavalo službu đakonisa. Ipak, savremeni pokušaji da se ta praksa obnovi nailaze na snažne otpore. Rasprava o ulozima žena u crkvi tako postaje više od teološkog pitanja – ona prerasta u pitanje moći, autoriteta i spremnosti institucije da dijeli simboličku i stvarnu vlast. Uključivanje žena u hijerarhiju značilo je duboku promjenu poretka koji je vjekovima bio isključivo muški, a to je promjena koju mnogi nisu spremni prihvatiti.
- Ikonostas, koji fizički dijeli oltar od ostatka crkve, istovremeno je snažan simbol te podjele. Iako se dječaci često mogu vidjeti kako pomažu tokom liturgije, djevojčice i žene ostaju izvan tog prostora, osim u rijetkim i izuzetnim slučajevima. Zabrana ulaska laika u oltar potiče još iz ranog srednjeg vijeka i prvobitno je bila vezana za liturgijsku funkciju, ali se vremenom sve češće tumačila kroz prizmu pola.
Posebno osjetljivo pitanje jeste način na koji crkva govori o ženi kao majci. Mnoge žene osjećaju nelagodu zbog stalnog insistiranja na idealu tih, poslušne i krotke žene čija je glavna svrha rađanja djece. Takvo viđenje mnogima djeluje ponižavajuće i ograničavajuće, jer zanemaruje složenost ženskog identiteta i iskustva. Ipak, neke vjernice uspijevaju da razdvoje ličnu vjeru od institucionalne religije, zadržavajući duhovnu praksu, ali kritički posmatrajući poruke koje dolaze iz crkve.
Pitanje menstruacije i pričešća dodatno pokazuje kako se biološki procesi često pogrešno povezuju s pojmom nečistoće. Savremena teologija sve više naglašava da takva shvatanja nemaju korijen u hrišćanstvu, već potiču iz starijih religijskih tradicija. Mnogi sveštenici danas otvoreno govore da menstruacija ne može biti prepreka za učešće u duhovnom životu i pričešću, iako se u praksi i dalje susreću različita tumačenja.
Na dubljem simboličkom nivou, hrišćanska tradicija često posmatra žene kroz prizmu biblijskih priča o Evi i Bogorodici. Eva se vjekovima prikazuje kao simbol neposlušnosti i grešnosti, dok je Bogorodica idealizovana kao čista, poslušna i tiha majka. Taj kontrast je snažno oblikovao percepciju žene u crkvi i društvu. Iako su u Bibliji rijetki trenuci u kojima žene govore, njihova uloga u ključnim događajima je neosporna. Ženski glas je često bio prigušen, ali je ipak imao moć da utiče na tok istorije i vjerskog narativa.
Sve ove teme ukazuju na to da položaj žena u crkvi nije jednostavno pitanje dozvole i zabrana, već složena mreža tradicije, tumačenja, ličnih iskustava i institucionalne moći. Razgovor koji sam nekada čula ispred crkve tako postaje simbol šire rasprave o granicama koje nisu uvijek vidljive, ali duboko utiču na život žena koje vjeruju, propituju i traže svoje mjesto unutar vjerske zajednice.
