Većina Srba u Prizrenu je zaposlena u crkvi, dok je samo jedan službenik za srpske poslove u opštinskoj kancelariji. Roditelji sa prebivalištem u gradu Bistrici često pripisuju nedostatak povratka svoje djece u sigurnost i mogućnosti zapošljavanja. Međutim, napredak je također evidentan u ovoj oblasti. Srbin je rekao da su na ovu lokaciju stigli prije otprilike godinu dana s namjerom da se zaposle. Srećom, preko prijatelja su uspjeli da nađu posao u servisu motora. S obzirom na ograničene mogućnosti u Brezovici, prihvatili su ovu poziciju jer im je pružala finansijsku stabilnost. Njihova nada da će naći bolji posao u ovoj oblasti se ispunila i trenutno nemaju problema sa radom.
Srbin je istakao da sve funkcioniše bez problema i da postoji konzistentan tok posla, posebno u domenu servisiranja motora. U zajednici u kojoj je zaposlen, bez muke je zarobio svačije srce i bio srdačno prigrljen od svih, bez obzira na nacionalnu pripadnost – Turaka, Goranaca i ljudi različitog porijekla. U toj skladnoj atmosferi stajao sam sam u želji za jedinstvom svih nas. “Nema problema”, samouvjereno je izjavio. Uprkos tome što ima ograničeno znanje albanskog jezika osim osnovnih reči, on i dalje uspeva da efikasno komunicira i sa klijentima i sa komšijama. On uvjerava: “Ovo uopće nije problem. Donekle se bave sa mnom na albanskom, a povremeno neko može čak i da zna bošnjački ili srpski. Većina ljudi je svjesna mog srpskog porijekla, ali ja nikada nisam sreo nikoga. dovodeći u pitanje moje prisustvo ovdje ili pitajući: ‘Zašto si došao?’ Nisam čuo tu frazu do sada izgovoren. Odrastajući u izazovnom naselju Potkaljaja u Prizrenu, sa svojim uskim ulicama i udaljenom lokacijom, razvio je duboku strast prema motociklima i na kraju stekao veštine da ih popravi. „Stalno sam petljao po motoru, popravljao ga i preuređivao“, objasnio je. “Jednog dana, imao sam priliku da uđem u radionicu jednog Albanca. On mi je ljubazno uputio poziv, dajući mi priliku da radim sa njim. Tamo sam stekao bogato znanje o motorima.” Duboko u kontemplaciji, uhvatio se u koštac sa odlukom da li da se vrati u Prizren ili ne, kao što je spomenuo.
Po dolasku, moram priznati da sam u početku bio zabrinut zbog svog srpskog porijekla i pripadnosti mlađoj generaciji. Međutim, moje iskustvo ovdje je potpuno suprotno onome što ljudi govore ili prikazuju. Srbi su dočekani raširenih ruku da istraže grad, borave, pa čak i uspostave život ovde ako to žele. Ako bi neko otkrio svoj srpski identitet, to ne bi izazvalo nikakvu osudu ili diskriminaciju. Naprotiv, bili bi pozvani na razgovor i ponuđeno im mjesto. Mnogi moji poznanici su zapanjeni i ne shvataju kako mogu napredovati u ovoj sredini. Njihovo prvo pitanje je uvijek: “Da li nailazite na poteškoće?” Na šta ja samouvereno odgovaram: “Nisam naišao ni na kakve probleme. Dođite i uverite se sami.”
