Vjenčanja su obično veseli događaji koja ljudima pruža priliku da se okupe s porodicom i prijateljima dok uživaju u prekrasnoj muzici i kuhinji. U Srbiji su takve proslave prepoznate kao jedne od najznačajnijih, često traju i tri dana.
Ipak, Marijanino iskustvo na vjenčanju njezine prijateljice u Beogradu bilo je sve samo ne ugodno, jer ga je usporedila s bosonogim gaženjem po trnju. Njezino će otkriće sigurno zapanjiti sve koji ga čuju.
Nakon što je dobila poziv na svadbu poznanika, Marijana se našla u nedoumici. Budući da je živjela u bogatom području, nije bila sigurna koji bi dar bio prikladan, a ne neprikladnim. Osim toga, razmišljala je o odjeći koja bi odgovarala toj prigodi.
Sa svojom skromnom plaćom, Marijana je nekoliko mjeseci prije priprema za vjenčanje izdvojila sredstva. Naposljetku se odlučila za novu haljinu i ekstravagantan poklon, pridruživši se još pet prijateljica u renomiranom prijestolničkom klubu u kojem se održavalo slavlje. Po dolasku na mjesto događaja bili su zatečeni.
Mlada žena ih je dočekala, odvela do stola koji im je dodijeljen i obavijestila ih gdje da ostave svoje jakne. Ova uobičajena procedura ne bi djelovala neobično da Marijana nije zaboravila jaknu, zbog čega joj je garderobijerka naplatila paprenih 200 dinara. Marijana je ispričala da, iako je razumjela da noćni klubovi obično naplaćuju usluge garderobe, dosad se nije susrela s takvom praksom na vjenčanjima.
Ona je rekla da honorar od 200 dinara nije veliki trošak i da je spremna da ga pokrije. Nadalje, izrazila je svoje uvjerenje da je ovaj zahtjev došao od mjesta događaja, a ne od mladenaca, koji vjerojatno nisu imali namjeru da njihovi gosti snose troškove čuvanja svoje odjeće.
Kad su se žene okupile oko stola, njihova su pića bila odmah poslužena. U želji da se opuste, od samog su početka guštali u njihovim alkoholnim pićima. Glazba je bila divna, a oni su uživali u iskustvu. Međutim, radosna atmosfera naglo se promijenila kada je došlo vrijeme za polazak, što je dovelo do iznenadnog vala razočaranja. Dok smo čestitali i spremali se za izlazak sa vjenčanja, prišao nam je konobar.
Raspitivao se o podmirivanju računa, što nas je potaknulo da razmijenimo izraze izraza čistog čuđenja. Marijana je ispričala taj trenutak, podijelivši vlastitu nevjericu i priznavši da je vidno problijedjela spoznajom da je bila na svadbi, donijela dar, a sada se traži da plati jaknu i piće u kojem je uživala. Po završetku ručka, konobar je šestoročlanoj grupi predočio račun na kojem je stajalo da ukupna cijena pića za večer iznosi 17.800 dinara.
Nakon razmijenjenih pogleda, fokus smo preusmjerili na mladence, promatrajući i pojedince oko sebe. Tada sam shvatio da se račun stavlja na drugi stol, potvrđujući da je moje iskustvo doista stvarnost, a ne san. Nesigurni kako dalje, žurno smo skupili novčanike i dali iznos koji je tražio konobar.
Bez ijedne riječi brzo smo se udaljili s mjesta događaja. U tom trenutku, kako je Marijana opisala, šok koji smo upravo preživjeli ostavio nas je na trenutak bez riječi, a nitko od nas nije bio u stanju artikulirati svoje misli. Nakon vjenčanja, mladenka im se zahvalila na gostoprimstvu i iznimnom daru – raskošnoj slici koja će zasigurno oplemeniti njihov životni prostor. Međutim, nije bilo pozivanja na prijedlog zakona o kojem se prethodno raspravljalo.
