U tom razdoblju sudbina Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, ali i cijele nacije bila je isključivo u rukama vlasti. Godine 2001. profesor Boris Begović bio je savjetnik potpredsjednika Savezne vlade Miroljuba Labusa i aktivno je sudjelovao u pregovorima za potpunu integraciju Srbije u svjetsku financijsku zajednicu. Sada, nakon dvadeset godina, Begović u ekskluzivnom intervjuu za Nedeljnik otkriva svoju ulogu u tim pregovorima, dajući uvid u to kako su ga američki dužnosnici koristili kao kanal za prenošenje ključnih informacija do najviših vrhova tadašnje vlasti. U cijelom intervjuu daje preciznu ocjenu koristi koju je Srbija dobila izručenjem Slobodana Miloševića i spekulira o trenutnom stanju u zemlji da on nije izručen. Prema Begovićevim riječima, razgovori o integraciji “u potpunosti” su ovisili o uhićenju i izručenju Miloševića Haagu.
Na odlučan način zaključuje svoju izjavu, naglašavajući svoju nepokolebljivu predanost održavanju autentičnosti svog izvještaja. Čvrsto tvrdi: “Čuvat ću cjelovitost svoje pripovijesti u nepromijenjenom obliku, do najsitnijeg detalja, uključujući svaki interpunkcijski znak. To je stvar najvećeg osobnog integriteta.”
Nakon podizanja optužnice, istaknuo je profesor Begović, svima je postalo jasno da će američka vlada ustrajati u svom nastojanju do suđenja optuženiku. Osnivanje ovog tribunala poslužilo je kao značajna obveza Sjedinjenih Država, učvrstivši njihov status nadmoćne globalne sile u novijoj povijesti. Posljedično, i dalje je imperativ da se optuženi pojavi pred sudom u Haagu, čime se osigurava očuvanje cijenjenog ugleda Amerike.
Nakon Miloševićeve ostavke, pozornost se usmjerava prema novom rukovodstvu u Beogradu, pozivajući ga na ispunjavanje međunarodnih obveza, koje se prije svega odnose na suradnju s Haškim sudom, rekao je govornik.
Prava vrijednost ove razmjene postaje očita kada uzmemo u obzir sve što bi bilo izgubljeno da do razmjene nije došlo. U ekonomskom smislu, ti se gubici nazivaju oportunitetni troškovi. Naše Ministarstvo financija procijenilo je da bi izravni troškovi, uključujući smanjene financijske sankcije, iznosili oko 10,5 milijardi američkih dolara. Jasno, ne radi se o beznačajnoj svoti. No neizravni troškovi bili bi još veći, jer obuhvaćaju negativan utjecaj na rast BDP-a koji bi proizašao iz neizvršenja razmjene. Bez te razmjene prosječna godišnja stopa gospodarskog rasta od 2001. do 2008. bila bi ograničena na samo jedan posto, a ne na impresivnih 4,9 posto koliko je stvarno postignuto. Dakle, BDP u 2008. godini iznosio bi tek 13,7 milijardi eura, što je oštra suprotnost od zabilježenih 32,7 milijardi eura.
Izjavio je da bi odbijanje izručenja Miloševića Haagu rezultiralo neizravnim troškovima od 19 milijardi eura, samo u prvih osam godina nakon 2001. Jednostavan je zadatak zaključiti da bi se taj jaz s vremenom uporno povećavao.
