U današnjem članku vam donosimo priču o ljubavi koja se odvijala 1990. godine, prije početka rata, između Dženite, muslimanke i Slobodana, pravoslavca. Ljubav ovo dvoje mladih se desila u gradu Prnjavoru u Bosni, i donosi nam još je jedan dokaz da ljubav ne poznaje granice i da može savladati sve prepreke.
Iako su različita vjerska uvjerenja kroz povijest mnogi smatrali značajnom preprekom, kako u ranijim vremenima tako i danas, ovaj je par otkrio utjehu u postojanoj snazi ljubavi, prihvaćajući je kao svoj jedini kompas. Njihova priča nije samo potresna, već služi i kao vrijedna lekcija za sve.
Godine 1990. Dženita i Slobodan, dvoje ljudi porijeklom iz Tuzle i Prnjavora u Bosni i Hercegovini, učvrstili su svoju ljubav brakom na području općine. Dok je Dženita izrazila želju za crkvenim obredom i čak razmišljala o prelasku na Slobodanovu vjeru iz ljubavi, Slobodan je, motiviran ljubavlju prema njoj, odlučio poštovati njezin identitet bez nametanja ikakvih promjena.
Ovo međusobno poštovanje moglo bi biti temelj njihove trajne sreće, koja traje više od trideset godina. Njihova kćerka je na Instagram nalogu “Official.bih.srb.hr.cg” ispričala ljubavnu priču svojih roditelja, osvrćući se i na prošlost i na sadašnjost.
Moji roditelji, Dženita i Slobodan, vjenčali su se neposredno prije početka rata 1990. godine — u razdoblju kada mnogi pojedinci nisu u potpunosti prihvatili određene vjerske ili nacionalne identitete, za razliku od osjećaja koji prevladavaju danas. Iako su podrijetlom iz različitih gradova, odlučili su se za građansko vjenčanje uz pravoslavni obred, na što je utjecalo majčino vjerovanje u dugogodišnju tradiciju da djeca nasljeđuju očevo prezime, imovinu i vjersku pripadnost.
Iako se moja majka izjašnjava kao muslimanka, nikada nije pokazivala pobožnost, zbog čega su i pravoslavlje i islam za nju uglavnom beznačajni. Ta ravnodušnost proizlazi iz činjenice da takve stvari nemaju veliki značaj. Moj otac, s druge strane, nije imao jake osjećaje u vezi s tim pitanjem.
Čak su i moji baka i djed s očeve strane bili znatiželjni zbog toga što se nije slagao, pogotovo zato što je moja majka već dala svoju ponudu. Međutim, očev odgovor ostao je nepokolebljiv. Tvrdio je da Jenita treba ostati vjerna svom muslimanskom identitetu, unatoč nedostatku vjerskih obreda moje majke. Vjerovao je da bi promjena njezina imena i vjere značila potpunu transformaciju njezina identiteta. “Tko sam ja da ti mijenjam identitet, Dženita, muslimanka koju je Bog stvorio?
Ako promijeniš svoju bit zbog mene, to bi značilo da našoj ljubavi nedostaje snage da izdrži i da se razvija. Da sam samo u potrazi za srpskim partnerom, tražio bih Draganu, Milenu, Danicu ili Milijanu, a ne ženu koja me svim srcem grli, bez obzira na porijeklo. Nadalje, tvoje ime je zaista izvanredan — Dženita, ime nebeske ljepote.” Internalizirao sam te riječi u više navrata.
Trajna snaga njihove ljubavi trajala je godinama i ostala je snažna i danas. Moj brat i ja jako smo ponosni na njihov odnos, jer je naša ljubav jedno prema drugom nepokolebljiva kao što je uvijek bila.
Nikada nismo uočili sukobe koji proizlaze iz njihovih različitih nacionalnosti. Istina je da su, za vrijeme i nakon rata, obje obitelji – očeva i majčina – upućivale jedna drugoj uvredljive komentare; međutim, suočili su se s tim izazovima s nevjerojatnom otpornošću, pokazujući ljepotu svojstvenu multietničkom braku,” navodi se u objavi objavljenoj na prethodno navedenoj Instagram stranici.
