Slavica je starcu godinama diskretno stavljala doručak na kućni prag. Nakon što su joj amputirali nogu zbog dijabetesa, stigao je on, kucajući, držeći kutiju.
Svako jutro u 5:30, puno prije nego što je sunce izašlo i ptice se probudile, Slavica je započinjala svoj dan. Miris džema od šipka i svježe skuhanog čaja od mente ispunjavao je njezinu skromnu kuhinju na četvrtom katu. Dok je mazala kruh, koji je uvijek bio poludignut, ali nekako svjež, misli su joj odlutale do susjede koja je živjela na drugom katu. Njegovo pravo ime ostalo je tajna; obično su ga nazivali “starcem koji živi sam”, dok su ga djeca od milja zvala Mrgud.
No, Slavica je imala dublji uvid. Shvatila je da ovaj čovjek očekuje svakodnevnu potvrdu svoje prisutnosti. Zbog toga je dvije godine svako jutro na njegov prag stavila vrećicu u kojoj je bila kriška kruha s pekmezom, čaj i povremeno tvrdo kuhano jaje. Nije bilo poruka ni znakova koji su pratili njezine geste.
Nije bila sigurna prepoznaje li njezin identitet. Njihova interakcija bila je lišena bilo kakve govorne komunikacije.
Tijekom zime amputirana joj je lijeva noga zbog komplikacija dijabetesa.
Po povratku iz bolnice transformirala se na načine koji su nadilazili puke fizičke promjene. Ulice, nekoć poznata staza, sada su se činile kao oblik kazne. Susjedi su joj neodlučno prilazili, razmijenivši tek pokoju riječ. Težina njezine usamljenosti bila je sve veća.
Jednog jutra, točno u 6:03, netko je pokucao na vrata.
Slavica je uz pomoć štaka uspjela na vrijeme doći do njih. Otvorivši vrata, zatekla je susjeda Mrgudu kako stoji pred njom, odjeven u staru jaknu i slamnati šešir, držeći kutiju u rukama.
“Vjerovao sam da bi ti mogao biti zahvalan doručak u ovo doba”, rekao je tiho.
U kutiji je bilo tvrdo kuhano jaje, kruh s džemom i čaj od mente. Slavica je šutjela, samo je kimala glavom.
Sjeli su zajedno, obilježavajući tu prigodu kao prvu.
“Bio sam u nedostatku riječi kojima bih izrazio svoju zahvalnost”, primijetio je.
Ja sam bivši pekar. Nakon što mi je žena umrla, shvatio sam da je sve izgubilo smisao. Međutim, jednog jutra mi se ukazao doručak i u tom sam trenutku osjetila da nisam potpuno nestala.
Slavica se nasmiješila.
Vjerovao sam da je važno da budeš priznat.
Sjedili su u tišini, mirna svjetlost, čak ugodna, podsjećala je na netom pao snijeg.
Sljedećih je dana svako jutro iznosio kutiju. Svaka je prilika otkrivala malu varijaciju u odnosu na prethodnu – novi znak ljubavi: kriška naranče, list mente ili bilješka s rečenicom uzetom iz knjige.
Jednog jutra otkrila je komad papira na kojem je pisalo: “Znate li zašto se ptice ne boje zime? To je zato što vjeruju u proljeće.”
Tog dana Slavica je prvi put sjela u kolica i izašla van. Čekao je njezinu prisutnost ispred zgrade.
Prošlo je nekoliko mjeseci, otkrivši da Mrgud zapravo nije Mrgud. Pravo ime mu je bilo Bogdan, a znao je svirati harmoniku, ali i prisjetiti se recepata iz vremena u vojsci.
Jednog dana, dok su zajedno sjedili u parku, prišao im je dječak. Slavici je poklonio njezin crtež na kojem je u invalidskim kolicima, u pratnji muškarca sa šeširom i kutijom.
“Sad si postao slavan”, primijetio je dječak prije nego što je brzo otišao.
Toga dana Bogdan joj je primijetio: “Jesi li svjesna osnovnog principa života? To je da se ono što je potrebno prima upravo u trenutku kada se čini da ništa drugo ne dolazi.”
Slavica je šutjela, a suze su joj bile tihi odgovor.
Jednom nije uspio stići.
Ni sljedeći dan, ni dan nakon toga.
U stanu su ga otkrili susjedi. Preminuo je mirno u snu. Pokraj njegova kreveta ležala je mala kutija. Unutra je bio svježe skuhan čaj, kriška kruha s pekmezom i poruka.
“Cijenim podsjetnik da i stariji mogu doživjeti dolazak proljeća. Svakog jutra Slavica postavlja kutiju ispred zgrade. Iako nije svjestan tko će je dobiti, shvaća nužnost njenog daljnjeg postojanja. To potcrtava i završna poruka koju je od njega dobila, a glasi:
“Postoje trenuci kada prevladava neizvjesnost jesmo li doživjeli gubitak ili otkriće. Ova dvosmislenost je najneobičnija veza od svih.
