Stajao sam u redu u pekari kada sam primijetio baku kako prebrojava sitniš u drhtavoj ruci. Novčići su joj klizili kroz prste, a pogled joj je stalno bježao prema vitrini s pecivima, kao da se unaprijed oprašta od onoga što neće moći priuštiti.
Faltalo joj je samo nekoliko feninga, a ona je tiho, gotovo nečujno, šapnula prodavačici: „Skinite mi onda ovo manje… ne treba sve.“ U tom trenutku osjetio sam knedlu u grlu i prije nego što sam stigao razmisliti, spontano sam rekao: „Dajte, ja ću pokriti razliku.“
Baka me pogledala kao da ne vjeruje vlastitim očima. U tom pogledu bilo je i stida i zahvalnosti, i nekog dubokog umora koji se skuplja godinama. „Sine… ne moraš,“ rekla je tiho, ali vidio sam da joj je taj mali gest značio više nego što bi iko mogao pretpostaviti. Samo sam se nasmijao i odgovorio: „Nema veze, nek’ vam ostane sve što ste uzeli.“ Spustila je pogled i zahvalila se tako iskreno da sam taj trenutak nosio sa sobom cijeli dan, iako sam mislio da će brzo izblijedjeti kao mnogi slični trenuci.
- Bio sam uvjeren da se tu završava priča — običan čin dobrote, jedan od onih koji se dese i nestanu bez nastavka. Ali sutradan, dok sam izlazio iz zgrade, ugledao sam baku kako stoji ispred mog ulaza, stežući malu papirnatu kesu u rukama. Izgledala je nesigurno, kao da se dvoumi da li je uopće trebala doći. Kada je podigla pogled prema meni, izgovorila je rečenicu zbog koje sam zastao kao ukopan.
U prvi mah pomislio sam da se možda izgubila ili da traži nekog drugog. Nisam ni slutio da je došla baš zbog mene. Prišao sam joj sporije nego inače, više iz iznenađenja nego iz opreza. „Bako, jeste li dobro?“ upitao sam je. Osmijeh joj je zadrhtao na licu. „Tražim te od jutros, sine moj,“ rekla je, i te riječi su me pogodile pravo u stomak.
Pitala me kako sam, kao da joj je stalo do mene više nego do sebe. Zatim mi je pružila onu malu kesicu. „Ovo je za tebe. Znam da je malo, ali od srca je.“ Nisam imao snage da odbijem. Unutra su bila dva domaća kolačića, zamotana u ubrus, i mali papirić. Kolačići nisu bili savršeni, ali su izgledali kao nešto što se pravi s pažnjom i vremenom, s mislima o nekome drugom.
„Pravila sam ih sinoć,“ rekla je. „Da ti danas nešto vratim.“ Svijet je u tom trenutku kao da se usporio. Jedan moj sitan gest u pekari, a ona je cijelu noć provela praveći kolače za čovjeka kojeg jedva poznaje. Zatim mi je rekla da papirić pročitam kasnije, kada uđem u stan.
Kada je otišla, ušao sam unutra i otvorio papirić. Čim sam pročitao prve riječi, sjeo sam jer su mi koljena popustila. Pisalo je: „Hvala ti što si me podsjetio da još postojim.“ Suze su same krenule. Pisalo je i da je tog dana bila spremna da se vrati kući gladna, uvjerena da nikome više nije važna. Moj gest joj je, kako je napisala, vratio vjeru u ljude.
Cijeli dan sam nosio tu kesicu sa sobom. Kasnije sam se vratio u istu pekaru, ne zbog peciva nego zbog osjećaja da trebam učiniti još nešto. Kupio sam nekoliko toplih stvari i otišao do ulice koju je spomenula. Kada sam joj pokucao, nije mogla vjerovati da me vidi. Tog popodneva sjedili smo u njenom skromnom stanu, pili čaj i razgovarali. I shvatio sam da se svijet možda ne mijenja velikim gestovima, nego malim, tihim trenucima — nekoliko feninga, kolačićima i jednim papirićem zahvalnosti.
