Tema današnjeg članka je jedna veoma bolna i istinita priča. Nestanak koji je duboko pogodio njegovu porodicu, Saša je imao samo 11 godina kada je otišao na trening i više se nije vratio.
Kako je poslijepodne odmicalo, a nebo se postupno pretvaralo u nijanse koje podsjećaju na zalazak sunca, mladi Sasha je pedantno vezao vezice svojih omiljenih tenisica. Sa samo jedanaest godina gajio je težnje da jednog dana postane profesionalni nogometaš. U međuvremenu se Katarina, koja je doživjela nesretnu sudbinu, otrgla iz očevog zagrljaja i sama krenula u šumu.
“Majko, molim te daj mi bocu vode, zakasnit ću!” plakao je dok je oblačio dres.
“Čekaj malo, sine, nema žurbe. Samo pazi da ne pretrčiš ulicu”, odgovorila mu je majka pružajući mu bocu.
Na vratima ga je zagrlila i nježno poljubila u kosu. “Brzo se vrati, večera će biti gotova kad stigneš.”
“Naravno, majko”, nasmijao se dok je žurio niz ulicu.
Ovo je označilo kraj njihovog posljednjeg razgovora.
Isprva je majka pretpostavila da je odlučio ostati s prijateljima kad se nije vratio s treninga. Međutim, kako su sati prolazili i njegova odsutnost se nastavljala, počeo ju je obuzimati osjećaj straha.
Javila se prijateljima, obišla susjede, a onda i sama otišla na teren; međutim, nije bilo znakova Sashine prisutnosti. Te večeri kuća je prvi put ostala bez stanara, što ju je navelo da shvati da se razvija daleko ozbiljnija situacija.
Ubrzo nakon toga uključila se i policija. Pokrenuta je potraga koja je obuhvatila parkove, škole i okolne šume. Njegov se lik pojavio na stupovima i zidovima. Susjedi su vodili tihe razgovore, prijatelji zapitkivali, a majka je ponavljala jednu rečenicu:
“Moj Sasha će se vratiti. To je imperativ.”
Kako su godine prolazile, odgovora nije bilo. Njegova je majka budnim okom promatrala njegovu sobu, kao da bi svakog trenutka mogao izroniti i izjaviti: “Mama, tu sam.”
Ponekad bi u snovima uhvatila njegove korake kako odzvanjaju hodnikom. Povremeno je vjerovala da ga vidi među djecom koja se igraju na ulici. Nije prošao dan da nije čekala.
“Vjerovao sam da bi mi srce moglo stati od boli, ali odustajanje nije bila opcija. Ako ja ne budem strpljiv za svog sina, tko će?” izrazila je svojoj prijateljici.
Prošle su dvadeset i dvije godine od nestanka. Iako je majka gotovo pala u očaj, neočekivano je naišla na trenutak koji će zauvijek čuvati.
Njena prijateljica je na svom radnom mjestu primila paket od nepoznatog pošiljatelja s natpisom “Za Verku K.”, koji se odnosio na dječakovu majku.
Kad ga je otvorila, vidjela je tenisice koje je nosio tog dana. Srce joj je prestalo kucati.
Pored njih položite uredno presavijeni papir. Na njemu je djetetovim rukopisom bila poruka:
“Majko, ako naiđeš na ovu poruku, molim te shvati da gajim duboku naklonost prema tebi i da iskreno želim da nam se putevi ponovno ukrste; međutim, molim te da me ne tražiš.”
Drhtavim rukama prinijela je poruku licu, a suze su joj tekle niz obraze. “Saša… moj Saša…“ ponavljala je uvijek iznova usred suza.
Priča koja ostaje neizgovorena potiče dodatna pitanja: je li Sasha ostao na tom mjestu u posljednjim trenucima koji su doveli do njegova nestanka? Je li mu bila namjera ostaviti znak svojoj majci, pokazati da mu je na umu? Odgovori na ova pitanja nikad nisu dobiveni.
Za majku je to, međutim, poslužilo kao znak – dovoljan dokaz da ju je njezin sin volio i brinuo se za nju do svojih posljednjih trenutaka.
Brojni pojedinci nagađali su tko je pošiljatelj tenisica s porukom; ponovno su angažirali policiju, no rješenja nema.
“Tu ceduljicu držim pored kreveta. Svakog jutra prvo je dodirnem i pročitam njen sadržaj. Ona služi kao dijalog s njim, predstavlja mog Sašu, mog sina koji mi je ostavio dio sebe.
