Konzervirane sardine, poznate po svojoj nutritivnoj vrijednosti, priznate su od strane American Heart and Cardiovascular Association kao izniman izvor omega-3 masnih kiselina. Unatoč tome, određeni pojedinci trebaju biti oprezni pri uvrštavanju ove zdrave morske hrane u svoju prehranu, osobito oni koji pripadaju određenim skupinama.
Osobe kojima je dijagnosticirana hipertenzija trebaju biti svjesne da sardine u konzervi sadrže značajne razine natrija. Jedna konzerva ove ribe može doprinijeti do jedne trećine preporučenog dnevnog unosa soli, što predstavlja potencijalni rizik za osobe s visokim krvnim tlakom.
Osobe koje pate od gihta trebaju se kloniti namirnica koje obiluju tvarima koje se metaboliziraju u mokraćnu kiselinu. Sardine, kao masna riba, posjeduju značajne količine ovih tvari.
Osobe koje pate od bubrežnih kamenaca trebaju biti oprezne pri konzumiranju sardina zbog povišene razine natrija, jer to potencijalno može pridonijeti razvoju bubrežnih kamenaca. Osim toga, prisutnost mokraćne kiseline, koja je također odgovorna za izazivanje gihta, može dodatno pogoršati ovo stanje. Zaključak Dok sardine nude mnoštvo vitalnih hranjivih tvari koje mogu uvelike pomoći nečijoj prehrani, osobe s određenim zdravstvenim problemima trebaju biti oprezne kada ih unose u svoje obroke. Ključno je uzeti u obzir osobne zdravstvene zahtjeve i ograničenja, posebice pri odabiru sardina u konzervi.
BONUS TEKST:
Nakon temeljitog ispitivanja i razmatranja više od 29 različitih uzoraka naših voljenih limenki, konačno smo došli do zaključka. Od svih pretendenata pobijedile su dvije domaće opcije. Sardine bez sumnje zauzimaju istaknuto mjesto među najkonzumiranijim konzerviranim proizvodima.
Valja napomenuti da se sardine čuvaju isključivo u limenkama, jer naziv “srdele” dobivaju tek nakon prelaska iz oceana u limene posude. Očuvanje sardina ima bogatu povijest koja seže još u 19. stoljeće. U početku su se sardine čuvale u staklenim posudama prije pojave tehnologije konzerviranja.
Naša zemlja također ima dugogodišnju tradiciju proizvodnje srdela. Početkom 1890-ih počinju nicati prve tvornice na našoj strani Jadrana. Prema informativnom tekstu „Riblje konzerve – kako riba dospijeva u konzervu“ prof.dr.sc. Vida Šimat sa Sveučilišta u Splitu, nakon Prvog svjetskog rata djelovalo je 17 tvornica ribljih konzervi. Do 1930-ih bilo je oko šezdesetak tvornica, a više od polovice na otocima.
U to vrijeme tvornice su imale kapacitet za proizvodnju otprilike 400.000 jedinica ribljih konzervi godišnje. Dakle, što uključuje proces konzerviranja ribe? Ukratko, uključuje niz koraka: prvo se sardina podvrgava salamurenju i čišćenju, što uključuje uklanjanje repa, glave i utrobe. Zatim se sardina pažljivo stavlja u limenke i potom podvrgava termičkoj obradi na temperaturi od 100 stupnjeva. Ova faza ne samo da kuha ribu, već joj omogućuje i otpuštanje vode u kojoj se kuhala. Nakon toga, sardina se prebacuje u drugu komoru gdje se peče i suši na temperaturama u rasponu od 110 do 130 stupnjeva, što rezultira jasnim i poželjan okus.
