U današnjem članku vam donosimo priču o jednoj od najzagonetnijih tema , strahove djece i odraslih o tajanstvenim šapatima ispod kreveta i o pitanju: je li moguće da neka djeca zaista čuju ono što drugi ne mogu?
Koliko puta ste kao dijete ležali u mraku, s pokrivačem preko glave, uvjereni da ispod kreveta nešto šušti, šapuće ili diše? A koliko ste puta čuli dijete kako kaže da „nešto“ priča s njim u tišini noći? Većina odraslih takve izjave doživljava kao plod dječje mašte, ali psiholozi, parapsiholozi i istraživači paranormalnog već dugo raspravljaju o tome postoji li ipak nešto više iza tih riječi.
Dječja mašta poznata je po svojoj snazi. U najranijim godinama djeca nemaju razvijenu sposobnost razlikovanja između stvarnog i zamišljenog svijeta. Njihova percepcija stvarnosti često je obogaćena slikama, glasovima i osjećajima koji za odraslu osobu ne postoje. Međutim, u nekim slučajevima, svjedočanstva djece koja tvrde da čuju glasove ili šapat neobjašnjivog porijekla djeluju toliko uvjerljivo i dosljedno da i stručnjaci zastanu i zapitaju se: možda nije sve samo u njihovoj mašti?
Psiholozi često objašnjavaju ovakve pojave kao manifestacije podsvijesti. Dječji mozak, posebno u dobi između tri i sedam godina, nalazi se u fazi razvoja u kojoj su granice između jave i sna izuzetno tanke. Zvukovi iz okoline – škripa poda, šum vjetra, kapljanje vode – u dječjoj mašti lako se pretvaraju u „šapat“. No, postoje i oni koji tvrde da su čuli jasne riječi, pa čak i razgovore, a kada bi roditelji ušli u sobu – tišina bi se vratila.
S druge strane, parapsiholozi nude drukčije objašnjenje. Prema njima, djeca mogu imati prirodno razvijeniju sposobnost percepcije energetskih i duhovnih pojava koje odrasli, s godinama, izgube. Dječja duša, kažu oni, još nije „zatvorena“ racionalnim granicama, pa su njihova čula otvorenija za ono što nauka ne može izmjeriti – energetska polja, prisustva, pa čak i duhove. Iako za ovakve tvrdnje ne postoji naučni dokaz, mnogi roditelji širom svijeta svjedoče da su njihova djeca pričala o „nevidljivim prijateljima“ koji im šapuću, upozoravaju ih ili im prave društvo.
- Zanimljivo je da su u brojnim kulturama i religijama prisutne priče o „osjetljivoj djeci“. U nekim tradicijama vjeruje se da određena djeca imaju sposobnost da čuju i vide ono što je drugima skriveno – duhovni svijet, bića iz druge dimenzije ili jednostavno energiju prostora. U starim narodnim vjerovanjima, ako bi dijete tvrdilo da čuje šapat ispod kreveta, porodica bi često pozvala sveštenika ili stariju osobu da „očisti“ prostor, uvjerena da se radi o nečemu natprirodnom.
Moderna nauka, ipak, ostaje oprezna. Neurolozi i psihijatri objašnjavaju ovakve fenomene kroz prizmu dječje percepcije zvuka i svjetla. Djeca imaju osjetljiviji sluh, pa mogu čuti frekvencije koje odraslima promiču. Zbog toga, ono što djetetu zvuči kao šapat može zapravo biti tik-tak sata, šum uređaja ili odjek u cijevima. No, kad se tome doda noćna tama i dječja mašta, mozak lako povezuje te zvukove s „nevidljivim glasovima“.
Međutim, postoje i situacije kada šapat koji dijete čuje nije nimalo nalik običnom zvuku. Roditelji su znali opisivati kako se njihova djeca probude u suzama, tvrdeći da ih neko doziva po imenu. Neki kažu da su čak i oni, odrasli, kasnije osjetili hladan povjetarac ili čuli tiho šuštanje koje nisu mogli objasniti. Takvi događaji, rijetki ali upečatljivi, ostavljaju dubok trag i otvaraju pitanje: je li svijet koji vidimo zaista sve što postoji?
- Psiholozi savjetuju roditeljima da, prije svega, pažljivo saslušaju dijete. Ako dijete tvrdi da čuje šapat ispod kreveta, ne treba ga ismijavati niti odmah pretpostaviti da izmišlja. U većini slučajeva, jednostavan razgovor, dodatna svjetiljka u sobi i osjećaj sigurnosti rješavaju problem. No, ako se situacija ponavlja, dijete postaje preplašeno ili nesigurno, tada je važno potražiti stručno mišljenje – psihologa ili dječjeg terapeuta.
Neki istraživači smatraju da šapat može biti način na koji djeca izražavaju emocije koje ne znaju verbalizirati. Ako je dijete pod stresom, ako osjeća tugu, usamljenost ili napetost u porodici, njegova podsvijest može stvoriti „zvučne slike“ kao način da izrazi ono što ne zna reći. U tom smislu, šapat ispod kreveta nije natprirodna pojava, nego poruka iz dječje duše – „obrati pažnju na mene“.
Ali, postoje i oni koji vjeruju da je svijet mnogo širi nego što ga nauka trenutno može objasniti. Mnoge priče iz života, svjedočanstva i događaji koji se ne mogu logično razjasniti navode nas da ostavimo prostor i za ono „između“. Možda neka djeca zaista imaju dar da čuju ono što odrasli više ne mogu – bilo da je to energija, sjećanje prostora, ili nešto što ljudski um još ne razumije.
Na kraju, možda nije ni važno radi li se o mašti, duhovnoj osjetljivosti ili naučnoj nepoznanici. Bitno je da djeca budu zaštićena, saslušana i da im vjerujemo kada pokušavaju opisati svoje osjećaje. Šapat ispod kreveta ne mora uvijek značiti strah – ponekad je to samo poziv da bolje razumijemo svijet u kojem živimo, i onaj koji možda tek trebamo otkriti.
