Otac Predrag Popović tvrdi da je krštenje jedini neophodan preduvjet za pričest. Bez obzira na to, nepostojanje konačnog uvjeta u Svetom pismu osim krštenja ne znači da svatko može sudjelovati u pričesti prema vlastitom nahođenju.
Bitno je živjeti životom zajedništva. Pojedinci koji idu u crkvu svake nedjelje i praznika smatraju se crkvenim ljudima, utjelovljenjem asketskog načina života. Postimo u određeno vrijeme i nastojimo djelovati pravedno čak i izvan tih razdoblja. Osim toga, molimo se izvan granica hrama kada se liturgija ne održava. Kada prepoznamo svoje pogreške, osiguravamo ispovijed i pokajanje, što je opet značajan proces.
Trudimo se oprostiti jedni drugima i dijeliti Kristovu poruku. Ovo načelo obuhvaća svakog pojedinca unutar Crkve Kristove, od djece do patrijarha. Budući da nisu svi na istoj duhovnoj razini, trebali bismo se suzdržati od osuđivanja onih koji idu u crkvu i sudjeluju u pričesti dok su još uvijek grešni. Svi mi padamo kao grešnici, pri čemu neki čine manje grijehe, a drugi značajnije. Ono što je uistinu važno jest da se trudimo dati sve od sebe.
Život Crkve nalaže da svaki pravoslavni kršćanin poštuje post tijekom sva četiri korizme, kao i svake srijede i petka, s izuzetkom prijestupnih tjedana. Bitno je da pojedinci razgovaraju o razini ovog fizičkog i duhovnog napora sa svojim nadležnim svećenikom, koji služi kao svećenik za cijelo kućanstvo. Osim toga, potrebno je prisustvovati liturgiji i pričešćivati se svake nedjelje. Prema tome, svatko tko slijedi ovaj način života smatra se članom Crkve Kristove i smatra se dostojnim pričesti, jer ga Gospodin časti svojim tijelom i krvlju.
Bitno je živjeti životom zajedništva. Vjernici crkve koji posjećuju službe svake nedjelje i praznika utjelovljuju asketski način života. U vrijeme posta držimo se posta, a i izvan tog vremena nastojimo djelovati kreposno. Naše molitve sežu i izvan hrama, jer se u njima bavimo čak i kada ne prisustvujemo liturgiji. Kada prepoznamo svoje pogreške, obvezujemo se na ispovijed i pokajanje, priznajući da je to stalan proces. Također nastojimo opraštati jedni drugima i dijeliti Kristovu poruku.
Ovo je načelo relevantno za svakog pojedinca unutar Crkve Kristove, od djece do patrijarha. Budući da ne zauzimaju svi istu duhovnu razinu, ne možemo osuđivati nekoga tko ide u crkvu i pričešćuje se, a da je još uvijek grešan. Svi smo mi manjkavi, s različitim stupnjevima grešnosti. Ono što je uistinu važno jest da se trudimo.
Život Crkve nalaže da svaki pravoslavni kršćanin poštuje post tijekom sva četiri korizme, kao i srijedom i petkom, s izuzetkom prijestupnih tjedana. Osim toga, pojedinci se moraju posavjetovati sa svojim nadležnim svećenikom, koji služi kao duhovni vođa njihovog kućanstva, kako bi se odredila odgovarajuća razina ove fizičke i duhovne discipline. Nadalje, svake nedjelje potrebno je prisustvovanje liturgiji i sudjelovanje u pričesti. Posljedično, svatko tko slijedi ove prakse smatra se članom Kristove Crkve i smatra se dostojnim pričesti, budući da im Gospodin daruje svoje tijelo i krv.
Problem leži u činjenici da su pojedinci zbunjeni:
Postoje pojedinci koji vjeruju, ali ne poste tijekom cijele godine, već samo povremeno, što dovodi do uvođenja “strožih pravila” zbog njihove neredovitosti. Posljedično, traže ispovijed kako bi objasnili nedostatak vjerskog obreda i ojačali svoju vjeru, sudjelujući u “obaveznom” šestodnevnom postu na vodi. Tako se nakon godinu dana izbivanja pokušava nadomjestiti, makar i djelomično. Međutim, ovaj pristup nije primjeren.
Nijedan apostolski sveti otac ne bi primio takve pojedince u Crkvu i njezinu zajednicu, jer je to čisti prezir. Zaista, dobro ste čuli. Nije beznačajna stvar kada postite 230 dana svake godine i idete u crkvu svake nedjelje; ali kad dođeš samo dva puta godišnje, postiš šest dana, ispovjediš se i onda sve smatraš prihvatljivim, onda je to druga priča. Mi smo budale kada se stalno bavimo i fizičkim i duhovnim naporima…
Tvrdnja da sudjelovanje u tjednoj pričesti predstavlja grijeh i predstavlja mlako kršćanstvo je opaka laž. Trebamo se pripremati za susret s Kristom svaki dan, a ne samo dva puta godišnje.
To nas dovodi do drugog pitanja, koje uključuje “strogo” svećenstvo koje inzistira na šestodnevnom postu koji se sastoji isključivo od vode, uz ispovijed i pričest ograničenu na samo nekoliko puta godišnje. Njihova učenja predstavljaju herezu unutar kršćanstva, bez potpore u učenjima Krista i apostola. Dok projiciraju sliku strogosti, oni su, u stvarnosti, zaokupljeni nemarom, nudeći izgovore i laskajući onima koji su slaboumni i lijeni. Ova perspektiva sugerira da se čovjek koji posti šest dana na vodi i prođe kroz čin ispovijedi smatra dostojnim pričesti.
Ovaj pristup religiji je ritualan i magičan, a reći da je farizejski bilo bi malo reći; nedostaje joj bilo kakva potvrda iz riječi Gospodina ili apostola, što je rezultiralo zbunjenošću među ljudima i podjelom unutar Kristova stada. Takvi “učenici” svećenstva često napadaju druge svećenike i vjernike, ne da bi potvrdili svoju perspektivu. Prepoznat ćete ih po njihovom neprijateljstvu, jetkosti i nasrtajima.
Pokazat ću da to nisu samo moja mišljenja i izazivam te “krute” spiritualiste da me opovrgnu.
Kroz čitavu pravoslavnu povijest svaki svećenik, episkop i patrijarh drže post u određeno vrijeme, osim onih koji su se uz blagoslov svoga svećenika obvezali na strožiji post. Svake nedjelje prvo se pričeste. Slijedom toga, kada je subota neposni dan, svi svećenici i biskupi će te subote oprostiti. Dok se neki možda suzdržavaju od konzumiranja mesa u samostanima, još uvijek se pričešćuju sirom i jajima, a pričestit će se tijekom nedjeljne liturgije.
Oduvijek je bila standardna praksa da nijedan svećenik, biskup, patrijarh ili đakon ne vodi liturgiju a da se ne pričesti. Ovo je neporeciva stvarnost! Prema tome, kakvo opravdanje ima za zahtjev da zajednica posti šest dana na vodi i da se ispovijeda?
Da li u samostanima u kojima se svakodnevno služi liturgija, svećenici neprestano poste samo na vodi i ispovijedaju se svaki dan? Smiješan.
Oni koji su posjetili samostan znaju da se redovnici pridržavaju standardnih pravila posta i protokola MRSA-e, pričešćuju se svake nedjelje i dužni su se ispovjediti barem nekoliko puta godišnje: jednom tijekom posta i ponekad kada se ukaže potreba.
Dakle, obvezna ispovijed i šestodnevni post koji se sastoji samo od vode odnosi se isključivo na one “padobrance” koji idu u crkvu samo nekoliko puta godišnje. Za sve ostale, praksa posta, ispovijedi, duhovnog napora i tjedne liturgije predstavlja stil života.
Zbog toga težimo da naša nacija, a naposljetku i svijet, utjelovljuje duhovnu bit, dosljedno podržava moralne vrijednosti, sudjeluje u postu i molitvi i prakticira strogoću, dok se bavi svim svojim grijesima i upitima – okupljajući se kao zajednica svake nedjelje na spomen “Malog Uskrsa” tijekom Posljednje večere.
