Jedan ruski državljanin koji je preselio u Srbiju podijelio je svoja iskustva o životu u našoj zemlji.Ruski doseljenici u Srbiji redovno izražavaju zahvalnost zbog gostoprimstva i nesebične podrške koju dobijaju od srpskih građana. Jedan od njih želi objasniti općeprihvaćenu percepciju o tome zašto Rusi, u usporedbi sa Srbima, mogu izgledati arogantno, a ističe da je to povezano s srpskom otvorenosti i gostoljubivošću.Jedan anonimni Rus je na platformi Reddit želio objasniti zašto njegov narod često djeluje arogantno i nedruželjubivo, opisujući njihove kratke i hladne razgovore na ulici, pa čak i nepostojeće. Ispričao se zbog svog lošeg poznavanja srpskog jezika i zahvalio na srdačnom dočeku u Srbiji. Pokušava promijeniti svoj pristup dok boravi u Srbiji, ali opisuje taj proces kao izazovan, uspoređujući ga s pokušajem hodanja nakon 20 godina provedenih u invalidskim kolicima.Odgovor je prilično jednostavan – mi jednostavno nemamo razvijenu kulturu lakih razgovora. Nismo sigurni kako da ih vodimo! Dakle, naš uobičajeni mali razgovor može zvučati ovako:
Zdravo, Ivane.
Zdravo, Sergeju.
Nakon toga, nastupa tišina ispunjena melankolijom. Osobno se trudim prilagoditi načinu komunikacije koji je u Srbiji prihvaćen, no to je kao pokušaj učenja hodanja nakon 20 godina provedenih u invalidskim kolicima. Naravno, ovo objašnjenje ne odnosi se na one koji namjerno ne poštuju druge i odbijaju osnovnu pristojnost. Takvi Rusi nemaju problema s komunikacijom; njihov problem je u njihovom ponašanju. Trudit ćemo se naučiti komunicirati kao obični ljudi. Hvala!” – poručio je.U komentarima, ljudi su mu sugerirali da se opusti i istakli da je svako dobrodošao sve dok ne stvara probleme. Potom je jedan komentar sjajno opisao tipičan dijalog koji imamo kada sretnemo poznanika na ulici:
“Ovo je apsolutno autentičan prikaz naših svakodnevnih razgovora kad sretnemo poznato lice na ulici… Haha, to ne razumiju ni na Zapadu ni na Istoku. Toliko je praznih riječi kako bismo nešto rekli, a opet zvučalo kao da smo nešto razgovarali. U stvarnosti, ništa posebno nije rečeno:
Kako ide?
Kako si, prijatelju?
Šta ima? Đavolski se boriš, valjda?
Evo, malo po malo.
Ide, ide, pa stane, zar ne?
Ma da… kako vama tamo?
Evo, borba neka neprestana.
Ma da, kad ćeš svratiti kod mene? Da popijemo kafu, rakiju?
Pa, valjda uskoro.
Kako ste inače?…”
