Život dramskog pisca Željka Hubača prepun je zadivljujućih i intrigantnih detalja. Prema intervjuu za “Novosti”, on je otkrio da je njegovo poreklo jedinstven spoj kultura i identiteta. Rođen od majke muslimanke i oca Hrvata, njegovo odrastanje oblikovali su Čeh i Srpkinja koji su mu bili pravi roditelji.
Govoreći srpsko-hrvatski jezik i nastanjen u Srbiji, snažno se identifikuje kao Srbin. Za njega, lični identitet nije vezan za religiju ili nacionalnost, već za pojedince koji igraju odlučujuću ulogu u našim životima. Prisjetio se svoje originalne krštenice, u kojoj je bilo navedeno ime njegove majke, ali je ostavio značajan prazan prostor gdje je trebalo biti ime njegovog oca. Njegov datum rođenja je 19. jul 1967. godine. Jedina porodica koju imam je porodica Hubač, a roditelji su mi Žiža i Vili. Od malih nogu sam otkrila da sam usvojena i to nije bilo prijatno iskustvo. Desilo se to kada sam imao skoro šest godina, živeo sam u Leskovcu. Otišao sam u prodavnicu da kupim sirće, ali sam ga pogrešno nazvao “svinjetina”, što znači vinsko sirće.
Žena koja je tamo radila se uznemirila. Hteo sam brzo da odem, da pobegnem od njene frustracije, ali ona je vikala na mene govoreći: “Oh, požuri dete, majka te je našla u đubretu!” Shrvana, otrčala sam kući u suzama i podijelila incident sa majkom. Zajedno smo čekali da se otac vrati s posla i tada su mi otkrili da sam usvojena. Bio sam ispunjen strahopoštovanjem i dozom strepnje. Tokom narednih mjeseci, moja majka se starala da je pratim gdje god je išla. Svakako, svake večeri kada je imala nastup, našao sam se u bekstejdžu u pozorištu, opčinjen njenim talentom. Nakon poroda, mlada žena nije mogla da se vrati kući u Zenicu sa svojom bebom. Umjesto toga, odlučila je raditi kao konobarica u tuzlanskom pozorištu.
Saznavši da njena majka u Zenici nije u mogućnosti izdržavati trudnoću, donijela je tešku odluku da dijete smjesti u jaslice na sedmicu dana. Iskoristivši slobodan dan na poslu, bebu je ostavila na pragu Žižinog i Vilijevog stana. Brzo je pozvonila i brzo izašla. U ponedeljak su Žiža i Vili odlučili da zadrže bebu, čime je stavljena tačka na ovu nesvakidašnju priču. Mali Hubač je po ulasku u pozorište otkrio svoju strast za glumom, tvrdeći da posjeduje impresivnu TA peć od dva i po kilovata. Vrlo brzo se čvrsto povezao sa svojim ukućaninom Batom Putnikom, koji mu je povjeravao razne uloge, uključujući i onu Pepike u Nušićevom “Dr”. Kako bi Željko mogao što više vremena provoditi sa svojom majkom, Bata je čak u drame ubacivao i dječje likove.
Odrastajući u pozorištu, često sam se zatekao kako spavam u svlačionici. Međutim, nastavak karijere u umjetnosti nije bio moj početni izbor. Po odsluženju vojnog roka upisao sam Elektronski fakultet u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, uspešno sam završio treću godinu pre nego što sam odlučio da se preselim u Beograd i nastavim studije dramaturgije. Iako sam se u početku suočavao sa poteškoćama u upisu, iskoristio sam tu godinu da diplomiram na višu ET školu i upišem fiziku. Uprkos teškim finansijskim okolnostima u to vreme, od svoje porodice sam dobio nepokolebljivu podršku. Na kraju sam diplomirala fiziku i iz trećeg pokušaja primljena na program dramaturgije. U to vreme sam stvorio komad koji će mi kasnije doneti prestižnu nagradu “Curana” na Danima komedije i cenjenu diplomu “Večernjih novosti” deset godina kasnije.
Kada sam postao roditelj, jedina želja mi je bila da moja djeca dožive isto odgajanje kao ja. Nakon smrti njihove majke, njihov otac se preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio brizi o našim unucima, Mateju i Sari. Uspješno diplomiranje moje supruge na fakultetu može se pripisati Viliju. Ovo dijelim ne da bih se upuštao u detalje svog privatnog života, već da bih istaknuo nevjerovatan odgoj koji sam imala, okružena voljenim pojedincima koji su mi nesebično pružali sve. Za one koji razmišljaju o odluci o usvajanju djece, svim srcem vas ohrabrujem da to učine. To će nesumnjivo biti izuzetno jedinstveno i vrijedno iskustvo.
