U današnjem moderno doba možemo primjetiti da je sve više ljudi koji žive na rubu egzistencije, i bore se za šreživljavanje. Na osnovu toga organizovane su brojne humanitarne akcije , kako bi se takvom narodu kojima treba pomoć za osnovne životne uslove i pomoglo. U nastavku današnjeg članka pisat ćemo o jednoj mladoj djevojci , koja je pomogla mnogima , upravo kroz svoje humanitarne akcije.
Tamara Misirlić, 22-godišnja Vranjanka, posjeduje nepokolebljivo suosjećanje prema ljudima u nevolji. Njezin angažman u humanitarnim naporima vođen je željom da unaprijedi živote mnogih, predanošću oblikovanom brojnim nedaćama s kojima se susrela u tako mladoj dobi. Ta su formativna iskustva potaknula njezinu otpornost. Rođena s 24 prsta, Tamara je rano prepoznala da se razlikuje od svojih vršnjaka. Kako je odrastala, postajalo je sve očiglednije da njezina fizička jedinstvenost izaziva različite reakcije ljudi u njezinoj blizini.
Tamara razmišlja: “Kao dijete, svijest o vašim razlikama ne dolazi sve dok vam drugi ne skrenu pozornost na njih.” Prisjeća se slučajeva kada su je djeca začuđeno gledala, brojala prste i činilo se nesigurnim kako odgovoriti. Želja joj je bila sakriti svoje prste i asimilirati se sa svojim vršnjacima. Najteže za Tamaru bilo je kada se odlučila na operaciju. Iako su fizički prsti uklonjeni, emocionalna bol je ostala prisutna. Suprotno njezinim nadama, postupak joj nije pružio mir za kojim je čeznula. Umjesto toga, osjetila je duboki osjećaj praznine i povukla se u sebe, vjerujući da je bolje ostati neprimjetna.
U dobi od šesnaest godina doživjela je ključni trenutak. Umjesto da se usredotoči na svoje percipirane razlike, Tamara je svoj fokus prebacila na pomaganje onima koji su bili znatno manje sretni od nje, pronalazeći osnaživanje kroz obrazovanje i atletiku. Unatoč preprekama na koje je nailazila, Tamara je ostala odlučna u napretku. Trenutno je upisana na dva fakulteta: Ekonomski fakultet u Nišu i Pravni fakultet u Kosovskoj Mitrovici. “Vjerujem da znanje otvara mogućnosti koje puka snaga ne može”, tvrdi ona, naglašavajući da je njezino opredjeljenje za pravdu i zalaganje za druge utjecalo na njezino akademsko bavljenje.
Nadalje, njezin trajni entuzijazam prema sportu došao je do izražaja kroz angažman u karate klubu. Nakon ozljede koja joj je poremetila natjecateljske aspiracije, Tamara se odlučila za trenersku karijeru te je osnovala sportsku školu “Zmaj”. Ova ustanova pruža poticajno okruženje u kojem su djeca prožeta načelima discipline, hrabrosti i poštovanja. Ime “Zmaj” simbolizira njezinu predanost stvaranju mogućnosti za razvoj i razvoj djece, uključujući ne samo njihov fizički razvoj, već i njihov emocionalni i psihički razvoj kroz sport i obrazovanje. Sa 16 godina Tamara je prvo iskustvo u humanitarnom radu stekla izgradnjom doma za starije osobe.
Od tog trenutka nadalje, osjećaj gravitacije prožimao je njezine napore. Prepoznajući duboku želju da pomaže drugima, ustrajala je u organiziranju raznih inicijativa, suočavajući se s brojnim preprekama. “Bilo je trenutaka napuštenosti i izdaje, no uvijek sam se usklađivala sa svojim srcem”, razmišlja ona. Unatoč značajnim izazovima s kojima se suočavala, neprestano je otkrivala otpornost koja joj je omogućila da izdrži, čvrsto uvjerena da je pomaganje drugima vitalni element njezine životne misije. Tamara tvrdi da su joj najteža iskustva bila ona u kojima je svjedočila nepravdi i patnji djece.
“Subotičanke, koje su kroz život prolazile porugu i isključenost, sada shvaćaju zajedničko iskustvo i priznaju svoje pravo na ljubav”, rekla je. Osvrćući se na te dirljive trenutke s dubokim osjećajem, Tamara je naglasila da borba za svaku osobu nadilazi jednostavnu materijalnu potporu; u osnovi uključuje obnovu nade. Njezine humanitarne inicijative proširile su se na Afriku, gdje se posvetila izgradnji bunara za djecu koja su prisiljena svakodnevno vaditi zagađenu vodu iz udaljenih jezera. U svojim promatranjima u Africi, ona tvrdi da je ljubav isplivala na površinu kao najmoćnija sila koja postoji.
“Nisu tražili nikakve zahtjeve, samo želju za priznanjem i priznanjem svog postojanja. Oni su promijenili moj život,” rekla je Tamara. Otkrila je da je trenutno u procesu pisanja knjige koja je okarakterizirana kao “djelo koje izaziva emocije, nanosi bol, nudi utjehu i potiče na akciju”. Njezina želja za pisanjem ukorijenjena je u njezinim vlastitim životnim iskustvima i uvjerenju da njezina pripovijest može inspirirati druge. Ona zamišlja ovu knjigu kao izvor za one koji su na rubu očaja, kao i za pojedince koji mogu osjećati osjećaj beznađa. Gledajući naprijed, Tamara je odlučna u svojoj predanosti da nastavi sa svojim nastojanjima bez pauze. Unatoč njezinim značajnim postignućima do danas, ona teži postizanju još većih visina.
Tamara teži doprijeti do šire publike i poslužiti kao svjetionik nade. U nadolazećim godinama planira spojiti svoje interese za pravo i ekonomiju kako bi izazvala još značajniju promjenu u društvu. Ona je primjer izvanrednog utjecaja koji odlučnost i iskrena predanost pomaganju drugima mogu imati u poticanju izvanrednih promjena u životima mnogih. Unatoč tome što je tijekom života nailazila na značajne prepreke, stalno je pokazivala sposobnost pretvaranja nedaća u otpornost, koristeći tu otpornost za podršku onima kojima je to najpotrebnije. Njezin trajni doprinos obrazovanju, humanitarnoj pomoći i sportu ostavio je dubok utjecaj, a njezina će ostavština sigurno nastaviti nadahnjivati i motivirati buduće generacije.
