Godina je 1966., a malo selo Arroyo Sereneno u meksičkoj saveznoj državi Jalisco živi spokojnim, siromašnim ritmom. Matilda Hernández, dvadesetogodišnja djevojka koja je odrasla u tom okruženju, već od najranijih dana svog života osjećala je težinu pravilâ koja su joj bila nametnuta. Nije imala pravo na slobodu izbora. Niti je mogla sanjati, niti birati svoj put; njen život bio je definisan željama drugih.
Matildino djetinjstvo proteklo je u tišini, pod strogim očinskim okvirom. Otac, Walter Hernández, bio je muškarac starog kova, čiji su kriteriji za vrednovanje kćerke bili jednostavni i jasno postavljeni: čednost, tišina i sposobnost da se ne primijeti. Nije smjela smijati se glasno, nije smjela izlaziti s vršnjacima, a o vlastitim željama nije smjela ni pomisliti. Dok su druge djevojke maštale o ljubavi, ona je učila kako nestati u prostoru, kako se prilagoditi i, najvažnije, kako biti nevidljiva.
Siromaštvo je dodatno oblikovalo njen život. U to vrijeme, dugotrajna suša u Jališću uništavala je usjeve, a porodice su ostale bez prihoda. Walter je izgubio posao na ranču, a svakodnevna borba za preživljavanje postajala je sve teža. Glad je postajala stalni suputnik, a kuća je bila ispunjena tjeskobom i tugom. Noći su bile najteže – mlađa djeca su plakala, majka je tiho jecala, a očevo očajničko nastojanje da se preživi pretvaralo je svaki dan u borbu. U takvom okruženju, porodica više nije razmišljala o budućnosti – mislili su samo na preživljavanje.
Ali ubrzo, nešto se promijenilo. Jedne večeri, Matilda je čula kako je spomenuto njeno ime zajedno s imenom Artura Salazara – neženje iz srednjih četrdesetih godina, kojeg je selo poznavalo, ali rijetko ko zapravo znao. Arturo je bio imućan, povučen, a brak s njim bio je više nego samo društveni dogovor. Walter je pozvao svoju kćerku da sjedne i rekao joj da je Arturo zaprosio. Pitanje nije bilo šta ona misli, već koliko je “ponudio”. Ove riječi bile su toliko ozbiljne da su bile više prijedlog nego ponuda.
Dvije hiljade pezosa – ta sumu novca koja je bila dovoljno da porodica preživi u tim teškim vremenima. To je bio razlog zbog kojeg je Matilda trebala pristati. Njena odluka nije bila njen izbor, već posljedica okolnosti koje su je oblikovale.
Ubrzo, Matilda je hodala prema oltaru u haljini koju nije birala. Nije osjećala uzbuđenje, niti radost – osjećala je samo prazninu. Njen prvi poljubac nije bio izraz ljubavi, već obaveza prema onome što je trebalo biti njen novi život. U Arturovoj kući, gdje je postala žena samo na papiru, sve je bilo nepoznato.
No, kad su ostali sami, Arturo je izgovorio istinu koja je potpuno promijenila tok njihovog života. On joj je rekao da ne može imati djecu, da njegovo tijelo ne funkcioniše kao kod drugih muškaraca. Bilo je to priznanje koje je Matildi omogućilo da vidi njegovu tugu – tugu zbog života bez izbora, sramote i tišine. Tada je shvatila da je on, baš kao i ona, živio u okovima. Iako su njihovi životi bili oblikovani različitim okolnostima, oboje su se osjećali kao da im je oduzeto pravo na slobodu.
Arturo je ponudio Matildi nešto što nikada nije imala – slobodu. Ponudio joj je vlastitu sobu, pravo da odlučuje o svom životu, pravo da kaže “ne”. Nije je tjerao na ništa, niti je tražio više od njenog društva. Ova ponuda bila je neočekivana, ali je Matilda shvatila da je napokon dobila nešto dragocjeno – izbor.
- Tijekom dana, njihov dom bio je tih, ali pun poštovanja i međusobnog povjerenja. Arturo je dopuštao Matildi da se obrazuje, da čita i istražuje svijet, što je za nju bilo potpuno novo. Niko nije zabranjivao ništa. Njene sposobnosti su rasle, njen um se širio, a Matilda je počela učiti o stvarima koje nisu bile vezane uz njen ulogu žene, već uz njen potencijal kao osobe. Učenje o vođenju imanja, računovodstvu i donošenju odluka omogućilo joj je da se osjeća potpunom.
Kada je Arturo obolio, Matilda nije napustila njegovu stranu. Ostala je uz njega, brinula se za njega i, više od svega, pokazala mu zahvalnost. To nije bio romantičan odnos, već odnos temeljen na povjerenju, poštovanju i partnerstvu. Ovaj put, veza je bila izgrađena na čvrstim temeljima ravnopravnosti.
Zamislili su obitelj, ali na svoj način. Nisu se oslonili na biološke veze, već su izabrali put usvajanja. Upoznali su Elenu, Lianu i Miu, troje djece koja su postala njihova djeca. Njihova kuća bila je ispunjena smijehom, trčanjem, igrom – nečim što je prije izgledalo daleki san.
- Komšije su pričale o njima, komentirali su njihov način života, ali Matilda je znala da njihova sreća ne zavisi od mišljenja drugih. Ova priča nije bila o bajkovitoj romantici, već o dostojanstvu, hrabrosti i izboru. Matilda je, iako na početku bila prodana zbog siromaštva, na kraju dobila život u kojem su poštovanje i ljubav imali pravo na svoje mjesto.
