Probudila sam se u 3 ujutro, bez ikakvog razloga. Nije bilo buke u stanu, telefon je bio utišan, a vani je vladala tišina. Ležala sam nekoliko sekundi pokušavajući da shvatim zašto mi je san tako naglo prekinut.
U početku sam mislila da je riječ o običnom nemiru, onom što ponekad dođe kada tijelo ne može da se potpuno opusti. Ali što sam duže ležala, osjećaj u grudima postajao je jači – kao da me nešto nevidljivo zove da ustanem.
Sat na noćnom ormariću pokazivao je 3:07. Kažu da je to vrijeme kada je duhovni svijet najbliži ljudskom, trenutak kad je granica između stvarnog i nevidljivog najtanja. Nisam inače osoba koja vjeruje u priče o “vješticama” i “satima duhova”, ali te noći nisam mogla da otjeram misao da nije slučajno što sam se probudila.
Polako sam ustala i otišla do kuhinje. Sipala sam čašu vode i sjela za sto. Tišina je bila gotovo zastrašujuća – nije se čulo ni kapanje slavine, ni šum automobila, ni lavež psa u daljini. Sve je stalo. U tom trenutku, kroz glavu su mi prošle misli koje danju obično potiskujem: jesam li na pravom putu, da li živim život kakav želim, jesam li uopće sretna?
U tih nekoliko minuta, tišina je postala ogledalo. Svi problemi koje sam danju gurala u stranu sada su se vraćali u punoj snazi. Brige o poslu, neriješeni odnosi s ljudima koje volim, nedovršeni planovi – sve se odjednom nakupilo i pritiskalo me kao težak kamen. Pitala sam se da li se i drugi bude u ovo doba i osjećaju isto, ili je to samo moja sudbina.
Sjetila sam se da sam nedavno pročitala kako buđenje u tri ujutro može biti i poruka tijela. Navodno, to je sat povezan s plućima, a u tradicionalnoj kineskoj medicini kaže se da se tada oslobađa tuga. Možda je to bio znak da još uvijek nosim teret nečega što sam mislila da sam prevazišla. Ta teorija mi se učinila zanimljivom jer je u meni zaista tinjalo nešto neizrečeno, skriveno.
Vratila sam se u sobu, ali nisam mogla odmah zaspati. Ležala sam i razmišljala o tome kako živimo u stalnoj jurnjavi, a onda nas baš ovakvi trenuci natjeraju da zastanemo. Ponekad nam život ne da izbora – probudi nas, bukvalno, u gluho doba noći i postavi pitanja na koja nemamo spremne odgovore.
Umjesto da se borim protiv nesanice, odlučila sam je prihvatiti. Uzela sam bilježnicu i olovku i počela zapisivati misli. Sve ono što me mučilo, sve brige koje sam gomilala, stavila sam na papir. Iznenadilo me koliko su riječi same tekle. Kao da je to bio razlog mog buđenja – da se konačno suočim sa sobom.
Pisala sam o svojim strahovima, ali i o željama. O svemu što sam odlagala, a što zapravo želim ostvariti. Na listu su se našli i jednostavni snovi: više vremena s porodicom, manje brige o sitnicama, više smijeha i opuštenosti. Dok sam zapisivala, osjećala sam kako napetost polako popušta.
- Negdje oko četiri sata, oči su mi se opet počele sklapati. Vratila sam se u krevet s osjećajem olakšanja, gotovo kao nakon duge ispovijedi. Shvatila sam da to noćno buđenje nije bilo kazna, već prilika. Možda ponekad moramo biti probuđeni iz sna da bismo se probudili i u životu.
Kad je svanulo, sve je izgledalo obično – ptice su pjevale, ljudi su žurili na posao, a grad se budio. Ali ja sam osjećala da se nešto promijenilo. Te noći, između tri i četiri sata, suočila sam se sama sa sobom, i taj trenutak mi je donio jasnoću koju nisam nalazila mjesecima.
Od tada više ne gledam buđenja u tri ujutro kao slučajnost. To je moj podsjetnik da stanem, poslušam svoje misli i dam sebi prostor. Jer možda upravo tada čujemo ono što nam danju ne može prodrijeti kroz buku – istinu o tome gdje smo i kuda želimo ići.
