- Dva mjeseca su prošla otkako sam izašao iz sudnice s papirom u ruci i osjećajem da se jedan veliki dio mog života ugasio. Šesnaest godina braka stalo je u nekoliko rečenica službenog zapisnika, a iza toga ostale su godine ljubavi, borbe, radosti i bola. Nikada nisam mislio da ću pisati ovakvu priču, ali evo me – pišem o razvodu, o kraju jedne epohe i o početku života koji još učim živjeti.
Naša priča je počela nevino, gotovo slučajno. Bila je osmijeh koji se pojavio u trenutku kad mi je trebao, ruka koja mi je pokazala da ljubav može biti stvarna. Tada sam bio uvjeren da će to trajati zauvijek. Zajedno smo prolazili kroz studentske dane, prve poslove, kredit za stan. Naše pobjede bile su male, ali vrijedne jer smo ih dijelili.
- Sjećam se dana vjenčanja – običnog, bez velike pompe. Nismo imali mnogo, ali imali smo jedno drugo. Gledao sam je dok je stajala u bijeloj haljini i mislio: “Ovo je žena s kojom ću ostariti.” Ta sigurnost bila je toliko snažna da nisam mogao ni zamisliti da će jednog dana nestati.
Kada su djeca došla na svijet, osjećaj pripadnosti se produbio. Njeni umorni, ali sretni pogledi, moje nespretno držanje bebe, prvi koraci, prve riječi – to su trenuci koji su nam davali snagu. Kuća je bila puna života, ponekad i haosa, ali to je bio naš haos i bio je dragocjen.
A onda, gotovo neprimjetno, počeli smo se udaljavati. Nije bilo jedne velike svađe, ni izdaje, ni skandala. Bilo je samo gomilanje sitnica – umor, obaveze, nedostatak razgovora. Svako od nas povlačio se u svoj svijet. Djeca su bila naš most, ali između nas je stajao zid. Govorili smo “dobro jutro”, “laku noć”, ali sve rjeđe “kako si” i “nedostaješ mi”.
Dugo sam se zavaravao da će to proći. Govorio sam sebi da je to normalna faza, da svaki brak ima uspone i padove. Pokušavali smo – večere, izleti, kratka putovanja. Na trenutke bi se činilo da je sve opet kao prije, ali ubrzo bismo tonuli u isto sivilo. I onda sam shvatio: ne možeš vratiti nešto što je otišlo, ne možeš silom oživjeti osjećaj koji je nestao.
- Razvod nije došao naglo, ali kada se dogodio, bol je bila oštra. U jednom trenutku bio sam muž i otac u punom domu, u drugom – samac koji u praznom stanu čuje vlastite korake previše glasno. Najteže je bilo objasniti djeci. Kako djetetu reći da se mama i tata više ne vole na isti način, ali da ljubav prema njima ostaje ista i vječna? Gledao sam njihove oči pune pitanja na koja ni sam nisam imao odgovore.
Danas, dva mjeseca kasnije, još uvijek učim živjeti u tišini. Naučio sam kuhati jednostavne obroke samo za sebe, perem veš za jednoga, gasim svjetla u pola praznog stana. Naizgled sitnice, ali svaka od njih me podsjeća da je život kakav sam znao završio. Ipak, u toj tišini polako pronalazim prostor za sebe. Čitam više, pišem, razmišljam o stvarima koje sam dugo potiskivao.
Iako nosim bol, nosim i zahvalnost. Šesnaest godina nije bilo uzalud. To su godine u kojima sam odrastao, postao otac, naučio voljeti i naučio gubiti. Moja bivša supruga zauvijek će biti dio mene, jer zajedno smo stvorili ono najvažnije – našu djecu i uspomene koje niko ne može izbrisati.
- Danas ne znam šta budućnost donosi. Možda novu ljubav, možda samo mir sa samim sobom. Ali znam jedno: rastajanje nije poraz, nego priznanje da život ide dalje. Nekada ljubav znači ostati, a nekada znači pustiti. Ja sam naučio ovo drugo. I iako me boli, vjerujem da je upravo u toj boli skrivena šansa za novi početak
