Na obali jednog malog francuskog sela, skrivena iza bršljanom obrasle ograde, stajala je stara kuća od ružinog drveta. Njeni zidovi mirisali su na prošlost, a svaka daska škripala je kao da želi ispričati svoju priču. U toj kući živjela je Clara Moreau, žena o kojoj su seljani šaptali s mješavinom divljenja i straha. Niko nije znao tačno koliko ima godina, ni odakle je došla. Znali su samo da je jednog maglovitog jutra stigla s kovčegom od kože i malom bijelom mačkom u naručju, te da od tada nije napuštala svoje imanje.
Kuća od ružinog drveta bila je posebna. Kad bi se sunce spustilo, a nebo obojilo u ljubičasto, čitavo imanje mirisalo je na ruže, iako ih više nije bilo u vrtu. Stari su pričali da je nekada, prije mnogo godina, dvorište bilo puno najljepših crvenih ruža u cijelom kraju. Clara ih je sadila i njegovala s ljubavlju, ali jednog dana sve su uvenule – u istom trenutku kad je nestao njen muž, poznati stolar André Moreau.
André je bio majstor koji je znao dati dušu drvetu. Njegove skulpture, ormari i stolovi ukrašavali su mnoge kuće, ali najposebniji njegov rad bila je upravo njihova zajednička kuća – izrađena od rijetkog ružinog drveta koje je sam obradio i sastavio. Mještani su govorili da je svaka greda, svaki okvir prozora i svaka vrata imala u sebi nešto čarobno, gotovo živo. Kad bi vjetar zapuhao kroz grane starog kestena, kuća bi šumila kao da diše.
Nakon Andréovog nestanka, Clara se zatvorila u tišinu. Nije odgovarala na pitanja, nije primala goste, samo bi svako jutro sjedila na verandi i gledala prema rijeci. Govorilo se da tamo, na drugoj obali, još uvijek čeka njegov povratak. Nekolicina mještana zaklinjala se da su noću vidjeli svjetlost u radionici iza kuće, iako su svi znali da je prazna. Kažu da bi se iznutra čulo kucanje – poput udaraca čekića o drvo.
Godine su prolazile, a Clara nije starila. Njeno lice ostalo je isto, oči su joj imale boju dima, a ruke miris ruže. Djeca iz sela, iako uplašena, znala su se prikrasti blizu njene ograde samo da je vide. Neki su tvrdili da se kuća mijenja – ponekad bi izgledala manja, ponekad veća, a ružino drvo od kojeg je napravljena isijavalo bi toplotu kao živo biće.
Jednog proljeća, nakon dugih kiša, selo je pogodila poplava. Rijeka se izlila, a voda je nosila sve pred sobom. Kad su seljani nakon oluje došli do Clarinog imanja, pronašli su samo prazno mjesto. Kuća od ružinog drveta nestala je bez traga. Nije bilo ni Clarinog tijela, ni njene mačke, ni ijedne daske od drveta koje je prije mirisalo na ljubav.
Ali nekoliko sedmica kasnije, ribar s druge strane rijeke zakleo se da je vidio nešto neobično. Na obali, u magli, pojavila se žena u bijeloj haljini. Nosila je mali kofer i u ruci držala ružin pupoljak. Iza nje, kako je pričao, stajala je kuća – ista ona od ružinog drveta – ali ne više stara, već blistava, nova, kao da ju je tek neko sagradio. Kad je pokušao prići, sve je nestalo kao san.
Od tada, svake godine u isto vrijeme, s obale se širi miris ruže. Mještani kažu da to Clara i André obnavljaju svoj dom, negdje između svjetova, tamo gdje ljubav ne vene i gdje drvo ruže nikada ne gubi miris.
Kuća od ružinog drveta postala je legenda, simbol vječne ljubavi i tajne koju samo more i vjetar znaju. A ako ikada prođete tim krajem u sumrak, možda ćete u daljini čuti tihi zvuk čekića – i osjetiti miris ruže koji nikada ne blijedi.
