Inspirativno priča o srpskom čoveku koji je pobedio jednu od teških psiholoških poremećaja pod nazivom bipolarni poremećaj. Niame , on služi kao izvor motivacije za one koji se suočavaju sa sličnim izazovima.
Nakon prvog pregleda, Predrag Katanić je u optimalnoj fizičkoj kondiciji, odiše zdravljem, samopouzdanjem i poštenjem. Njegova živahna energija bi lako mogla navesti i poznanike i strance da poveruju da je slobodan od bilo kakvih nevolja. Međutim, Peđini trijumfi sežu izvan domena poslovanja; on je i šampion u igri života. U početku je odlučio da obmane i zanemari značajnu temu, ali se sve promijenilo kada je naišao na ljubav svog života. Uz njihovu podršku došao je do spoznaje da se za pobjedu ne smije podleći porazu.
Postavljanje dijagnoze ne bi trebalo da bude izvor srama; ono što zaista donosi sramotu je uključivanje u štetna ponašanja kao što su ubistvo, krađa, nepoštenje i varanje. Lično mi je dijagnosticiran bipolarni poremećaj, ali imam sreću što imam odličnog psihijatra, terapiju, voljenog supružnika, djecu, posao i prijatelje koji me podržavaju. Pozivam sve da daju prednost brizi o sebi i izbjegavaju nepotrebnu patnju, jer postoje skrivene opasnosti koje vrebaju svuda oko nas. Ove riječi napisao je Predrag Katanić na platformi društvenih mreža “X”, a njegova poruka se od tada transformisala u moćan pokret koji ima za cilj iskorenjivanje stigme oko borbe za mentalno zdravlje.
Možda ne posjedujem nadljudske sposobnosti, ali ja sam jednostavno pojedinac koji je dobio neophodnu podršku da prihvati i prihvati sebe onakvim kakav zaista jesam.
Uprkos tome što imam bipolarni poremećaj, i dalje sam u stanju da vodim ispunjen i smislen život.
Predrag Katanić (47) iz Čačka postao je izvor inspiracije za različite vidove medija. Njegovo izvanredno putovanje kroz životne izazove služi kao zadivljujuća pretpostavka za uzbudljiv i ubrzan scenarij. Nadalje, njegova nepokolebljiva hrabrost i samosvijest daju vrijedan materijal za motivacijske udžbenike i savjete za snalaženje u burnom toboganu emocija koje prati višedecenijsko postojanje. Prešavši tanku liniju između suza i smijeha, te klateći se između maničnih epizoda koje ga osnažuju da savlada svaku prepreku i opasnog pada u depresiju, Predragova priča nije ništa drugo do izuzetna. Nedavno je podijelio tvit koji je šokirao internet zajednicu, potaknuo je na razmišljanje, otrežnjujuće misli i poslužio kao svjetionik ohrabrenja za mnoge.
– Dijagnostikovan mi je bipolarni poremećaj (F31). Srećom, imam divnog psihijatra koji mi pomaže da upravljam svojim stanjem kroz terapiju i lijekove, posebno litijum. Uprkos mojoj dijagnozi, vodim ispunjen život sa suprugom, djecom, poslom i prijateljima.
Dajem prioritet redovnim terapijskim sesijama i pregledima kako bih bio siguran da sam na vrhuncu svog mentalnog zdravlja. Iako sam doživljavao krize i zahtijevao sam hospitalizaciju, uvijek sam tražio pomoć na vrijeme pod vodstvom svog doktora. Za ljude je ključno da daju prednost svom mentalnom blagostanju kad god je to potrebno. Psihijatri postoje da pruže podršku i pomoć. Važno je prepoznati da samoubistvo ili femicid često proizlaze iz neliječenih problema mentalnog zdravlja.
Postavljanje dijagnoze ne bi trebalo da bude izvor srama; sramotno je nanositi štetu drugima djelima nasilja, krađe, nepoštenja ili prijevare. Čuvajte se i ne patite u tišini, jer sve nas okružuju potencijalne tempirane bombe. Zaustavimo nasilje, ne samo nad ženama, već i nad svim pojedincima. Na kraju krajeva, svi smo mi produkti spoljašnjih uticaja na naše mentalno zdravlje i mnogi od nas ne mogu sami da se snađu na ovom putu… – izrazio je on izazivajući snažan odgovor.
Kao autor ovog teksta, želim da izrazim duboku zahvalnost pojedincu koji je sa takvom hrabrošću i iskrenošću podelio svoju priču. Obećao sam Peći da ću ispoštovati njegovo poverenje, potpuno svestan koliko je ova stvar delikatna (iako može izgledati drugačije). Razlog zašto ga smatram fascinantnim nije samo zbog njegovog balkanskog naslijeđa, gdje je uobičajeno otvoreno izraziti zahvalnost za susret s najnevjerovatnijom osobom na svijetu, njegovom suprugom Marijom. To je i zato što priče poput njegove često imaju duboke porodične veze, o čemu smo ranije govorili. Otvaranje i otkrivanje skrivenih aspekata nečije duše i karaktera psihijatru je jedno, ali raditi to u javnom okruženju je sasvim drugo iskustvo.
Ipak, naše zajedničko uvjerenje ostaje nepokolebljivo da narativi ove prirode posjeduju kapacitet da inspirišu i imaju duboko značenje za pojedince koji se bore s dijagnozom F, kao i za one koji tek treba da skupe hrabrost da istraže jesu li njihove nevolje prolazne i nemaju zvaničan dokumentaciju. Iako neki možda neće shvatiti ovaj koncept, nesumnjivo ga vrijedi istražiti. Život, sa svojom kratkoćom i sjajem, ne treba protraćiti, jer svaki dan koji prolazi predstavlja priliku da postavimo prioritet vlastitoj dobrobiti. Čineći to, možemo proširiti ljubaznost prema drugima, obuhvatajući ne samo porodicu, prijatelje i kolege, već i poznanike, strance i širu zajednicu u cjelini.
Predragu je evidentno da nastanak njegovih iskustava počinje mnogo prije nego što su dobila definitivnu etiketu. Fluktuacije raspoloženja, karakterizirane naglim skokovima i varijacijama, bile su očigledne još u djetinjstvu. Iako je akademski briljirao, njegova motivacija bila je vođena isključivo ličnim interesom. Posvetio se proučavanju tema koje su ga zaokupljale, dok je izbjegavao one koje je teško razumio ili jednostavno nije imao želju da istražuje.
Njegovi roditelji, koji su postigli uspjeh u restoranskoj industriji, pružili su njemu i njegovoj sestri materijalnu udobnost i ljubav. Međutim, zbog zahtjeva njihove profesije, njihovo prisustvo u njegovom životu bilo je ograničeno. U nastojanju da otkrije svoje pravo ja, Predrag je, kako je slikovito objasnio, neprestano izbjegavao vlastiti identitet.
Moja sestra me je prva uvela u svijet plesa, a ja sam željno pratila, jer je tada bilo samo nekoliko plesača. Uronio sam u filmove u kojima su glumile legende plesa kao što su Michael Jackson i Patrick Swayze, gledajući sa strahopoštovanjem kako osvajaju publiku svojim nevjerovatnim talentom. Nisam mogao a da ne zamislim da postajem isti kao oni, divljen i poštovan. Ples je za mene postao način da ispunim svoju duboko ukorijenjenu želju da budem viđen, popularan i cijenjen zbog svojih vještina.
Bio je to način bijega od mene samog, iako sam malo znao da zapravo jurim prema trenutku samootkrivanja. Tokom kritičnog perioda mog odrastanja, moj otac je bio tri godine odsutan u Australiji i duboko sam osjećao njegovo odsustvo. Ulaskom u odraslu dob 1994. doživjela sam svoju prvu veliku depresivnu krizu, koja je označila početak ozbiljnije manifestacije mojih borbi.
