– Predrag Pašić je po mišljenju mnogig, poslije Safeta Sušića najveći nogometaš koji je ikada zaigrao u Bosni i Hercegovini. Jednostavno, njegova hladnokrvnost kao napadača, dojmila je u to verijeme cijeli svijet, što mu je donijelo i transfer života…
Predrag Pašić, proslavljeni jugoslavenski nogometaš i član slavodobitne generacije koja je 1979. godine osvojila zlato na Mediteranskim igrama, nedavnom je izjavom izazvao veliku buru. Rođen u Sarajevu, proslavio se u istoimenom klubu, etablirajući se kao najbolji igrač prvenstva SFRJ. Nakon što je igrao za Stuttgart i München 1860. te predstavljao Jugoslaviju na Olimpijskim igrama 1979. i A reprezentaciju SFRJ, njegova je nogometna karijera bila blistava. Iako je srpskog porijekla, on se ne identificira kao takav. Predrag Pašić je otvoreno govorio o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Pašić je kroz svoju karijeru imao priliku igrati za tri različita tima – Sarajevo, Stuttgart i München 1860, au bordo-bijelom dresu doživio je svoje najznačajnije uspjehe.
U sezoni 1984./85. sa Sarajevom je osigurao naslov prvaka i dobio priznanje za najboljeg igrača jugoslavenskog prvenstva za tu godinu. Predrag Pašić u listopadu će proslaviti 66. rođendan. Njegov najistaknutiji uspjeh dogodio se u sezoni 1984./85., kada je sa Sarajevom osigurao naslov prvaka i dobio priznanje za najboljeg nogometaša prvenstva SFRJ. U nedavnoj izjavi Pašić je otkrio da mu je u najboljim godinama želja da se pridruži Crvenoj zvezdi ostala neostvarena. Nažalost, moje težnje iz djetinjstva nisu se ostvarile. U mladosti sam željno skupljao predstave o Džajiću, upoznavajući svaki njegov manevar i nastojeći ga što više ugledati.
Bez sumnje, Džajin utjecaj je prožimao moj vlastiti stil igre, što mi je u konačnici pomoglo u uspostavljanju vlastitog posebnog identiteta istaknutog sportaša. Iako ne mogu sa sigurnošću predvidjeti razmjere svog potencijalnog uspjeha, siguran sam da bi mi dres Crvene zvezde pružio veće mogućnosti da postignem čak i više nego što sam mogao u svom rodnom Sarajevu. U to vrijeme nisam znao, direktiva je nalagala da se sarajevska uprava mora pridržavati gradonačelnikovih naredbi. Slijedom toga, bila je dužna ispuniti moje uvjete, što je rezultiralo najvećim transferom u povijesti kluba, nadmašivši čak i onaj koji je dirigirao Safet Sušić.
U sklopu posla dobio sam prostrani stan od 100 četvornih metara, poslovni prostor, vozilo i iznos od 200.000 maraka. Zanimljivo, Predrag Pašić nedavno je ostao bez stana u Sarajevu, primoran trpjeti beskućništvo nakon što mu je grad oduzeo stan. O tome u razgovoru za Glas Srpske. Da pojasnimo, grad mi je tu galeriju dao u posjed, a ne vlasništvo, i ja sam je marljivo koristio u razdoblju od 34 godine. Ovaj dogovor je nastao nakon trijumfa Sarajeva kao prvaka Jugoslavije 1985. godine, kada su se ugledni klubovi otimali za moje usluge.
Međutim, zbog financijskih ograničenja, Sarajevo me nije moglo zadržati, što ih je navelo da istraže alternativno rješenje koje mi je omogućilo da nastavim nositi bordo dres. Usred ovih okolnosti, Alkalajevo vlasništvo je poništeno, prema nedavnom zakonu kojim se nepotraživani prostori prenose u vlasništvo općine. Međutim, predočio sam sudu uvjerljive dokaze da taj prostor još uvijek s pravom pripada Alkalaju, zbog čega je galerija vraćena u njegovo vlasništvo, a meni je omogućeno da je nastavim koristiti. Nažalost, lažnim postupkom bez mog znanja, uz korištenje falsificiranih dokaza i argumenata, donesena je odluka kojom se prostor proglašava vlasništvom Općine Centar.
Uz sve ostalo, neočekivano sam se opteretio i zahtjevom za plaćanjem najamnine za proteklih pet godina, usprkos nepostojanju ikakvih dokumenata i osnova. Na moju nevjericu, vještak je nekako utvrdio da općini dugujem vrtoglavih 186.000 konvertibilnih maraka. Važno je ponoviti da nije bilo ugovornog sporazuma, fakture ili prethodnog upozorenja. Zbog toga su mi oduzeli stan koji sam nakon rata kupio vlastitim sredstvima, a supruga i ja smo ostali bez doma. Sasvim je slučajno, ili možda nije, da se odluka o oduzimanju mog drugog stana poklopila s godišnjicom mog trijumfa kao prvaka Jugoslavije.
To je možda pridonijelo zbrci oko situacije. Moram napomenuti da je 1992. godine upravo ovaj stan pripadao mojoj prvoj supruzi, koja je tu ostala živjeti s našom djecom. Tijekom gostovanja u podcastu “Balkanska pravila” Pašić je govorio o vlastitoj nacionalnosti. Moja “nacionalna pripadnost” nije bila primjerena, niti me to zanima. Izjašnjavam se kao Bosanac i Hercegovac, pravoslavne vjere. Kad me Srbi pitaju za moj nedostatak srpskog identiteta, jednostavno im objasnim da nemam nikakve veze sa Srbijom.
Nakon toga je nastavio uključivati: Iako volim i Srbiju i Hrvatsku, moj identitet leži u tome što sam Bosanac i Hercegovac, točnije pravoslavne vjere. Nažalost, moja deklaracija mi ne dopušta da prigrlim svoje bosansko-hercegovačko naslijeđe uz svoja pravoslavna uvjerenja. Oba roditelja su mi pravoslavci i ne mogu se odreći svojih korijena. Unatoč tome, s ponosom se identificiram kao Bosanac i Hercegovac.
