Prošlo je tri decenije otkako je Dragan Popović Kuruzlija izgubio vid i uronio u potpuni mrak, ali to ga nije spriječilo da hrabro i predano nastavi živjeti svoj život. Porijeklom iz Užica, on je živ dokaz da nikada ne smijemo odustati i da smo sposobni postići sve što zacrtamo. Bez obzira na svoju sljepoću, vješto rukuje kružnim testerama, koristi električne alatke, obavlja poslove sa kosačicom i motikom, pa čak i svira harmoniku koristeći samo crne štapiće.„Tama se iznenada spustila na mene, ali gotovo nisam ni primjetio. Mogu obavljati zadatke s lakoćom, čak i one koji predstavljaju izazov i za osobe sa odličnim vidom. Moje ruke su moj ključni alat i koristim ih za košenje trave, kopanje rupa, upravljanje kružnim testerama i izgradnju objekata. Gajim maline, vezujem ih i obavljam sve ove poslove isključivo prstima, bez potrebe za osvjetljenjem“ – podijelio je Dragan u razgovoru za RINA.
Svojim rukama je kreirao inkubator za izlijeganje pilića, što je neophodno za svoju porodicu. Tvrdi da ne postoji zadatak koji je izazov za njega i da dan traje duže od standardnih 24 sata jer je vješt u strpljenju dok čeka kasne noćne i rane jutarnje sate kako bi obavljao svoj posao. Kada bere maline iz zemlje, pažljivo koristi prste za kopanje po mekom tlu. Ponekad, ako naiđe na tvrđu prepreku, iz džepa izvlači drveni štapić kako bi mu pomogao pri iskopavanju. Osim što gaji ove bobice, samostalno je napravio inkubator za kokoši koje uzgajaju u malom prihvatilištu koje su on i njegova supruga stvorili. Unutar ovog malog zdanja, podižu različitu perad i ponosni su na način života koji im omogućava samodostatnost. To predstavlja izvor radosti i zadovoljstva za oboje.Zahvaljujući dobrotvornim ljudima koji su pamtili njegova dobročinstva, uspio je da stvori dom na zemlji koju sada smatra svojim rajem. Dragan vjeruje da su suze ljudi reakcija na nepravdu koja im je nanesena i da su takvi osjećaji univerzalni. Njegova voljena supruga je njegov primarni izvor podrške i inspiracije; ona ostaje njegova muza, podstičući ga na svakodnevno samopoboljšanje. Dragan vidi Slavicu kao svoju drugu polovinu, a njihovo partnerstvo je neprocenjivo.Kada mora da otputuje službeno, s nestrpljenjem očekuje povratak kući, gdje ga Slavica dočekuje s puno ljubavi.
Dok se približava Užicu, Dragan osjeća uzbuđenje, znajući da ga njegova voljena s jednakom ljubavlju čeka. Dragan sebe smatra sretnim i zadovoljnim čovjekom, blagoslovljenim srećom. Kao zagovornik osoba s invaliditetom, Dragan moli sve koji se trenutno suočavaju s hendikepom da ne odustaju. Ističe da ključ sreće možda čeka iza ugla, ali do njega se dolazi samo aktivnim traganjem. S obzirom na svoje prethodno iskustvo kao pedagog, takođe podstiče roditelje da podrže svoju djecu koja mogu imati invaliditet, ne skrivajući ih, već da ih pripremaju za život bez ograničenja i prepreka.
