Koncept “obrnute evolucije” iznijeli su neki znanstvenici, iako je ta perspektiva naišla na protivljenje drugih stručnjaka u tom području. Resit i Hatidže Ulas roditelji su devetnaestero djece, koja posjeduju jedinstvenu osobinu: imaju obje noge i ruke, što im omogućava da pokažu izuzetnu okretnost. Istraživači su ovu izvanrednu karakteristiku protumačili kao potencijalnu preteču razvoja uspravnog hodanja kod ljudi.
Hodanje na način naših ranih predaka, na rukama i nogama, izazovna je i nekonvencionalna praksa koja se često koristi kao test izdržljivosti u američkoj vojsci. Međutim, za braću i sestre Ulas to je njihov način života. Ovi teoretičari tvrde da nam njihova jedinstvena metoda kretanja pruža pogled u daleku prošlost, nudeći uvid u našu evolucijsku povijest.
Za razliku od primata prethodnika čovjeka, Ulas, brat i sestra, ne hodaju na rukama kao njihovi preci. Umjesto toga, hodaju po dlanovima, što rezultira značajnim žuljevima. Neki su znanstvenici ovaj fenomen opisali kao oblik “obrnute evolucije”. Međutim, ovu perspektivu osporavaju drugi stručnjaci koji vjeruju da kombinacija genetskih i okolišnih čimbenika doprinosi ovom stanju. Nadalje, ovi stručnjaci smatraju izraz “obrnuta evolucija” uvredljivim i pogrešnim. Kao posljedica toga, bili su izloženi kritici i kamenovanju.
Seljaci u južnoj turskoj provinciji Hatay podvrgnuli su četiri sestre, Safie, Hacer, Senem i Emine, zajedno s njihovim bratom Huseinom, godinama mučenja i kamenovanja, popraćeno upotrebom pogrdnih vrijeđanja. Tragično, njihov šesti brat, koji je također puzao na sve četiri, preminuo je u dobi od pet godina. Sestre Ulas, zbog stalnog izrugivanja, nastoje ostati u okvirima svog doma. Međutim, istraživači koji su ispitivali obitelj tvrde da njihov brat povremeno odlazi nekoliko kilometara dalje, upuštajući se u osnovne interakcije s drugima.
U dobi od 25 do 41 godine, skupina od pet osoba prkosila je očekivanjima stekavši osnovno razumijevanje kurdskog jezika, unatoč tome što nikada nisu pohađali školu. Njihova nevjerojatna priča ostala je skrivena više od dvadeset godina sve do 2005. godine kada su dva britanska znanstvenika otkrila istraživanje turskog profesora. Ovo istraživanje rasvijetlilo je Uner Tanov sindrom, stanje za koje se vjeruje da ga je identificirao evolucijski biolog Uner Tan. Pojedinci koji pate od ovog sindroma pokazuju razvojne izazove i usvajaju četveronožni hod, što je neke istraživače navelo na nagađanja o konceptu “obrnute evolucije”.
Nakon što je osobno upoznao obitelj, britanski psiholog Nicholas Humphrey žestoko je kritizirao ovu teoriju, ocijenivši je “neodgovornom” i “uvredljivom”. Tijekom dokumentarnog filma za BBS, profesor Humphrey izrazio je nevoljkost komentirati tu stvar, navodeći da je karakterizacija obitelji kao “prenošenja” od strane profesora Tana u suprotnosti sa znanstvenim dokazima i da je vrlo nepoštivanje prema njima.
Humphrey je opovrgnuo zaključak profesora Tana, zajedno sa zaključcima još dva britanska stručnjaka, neuroznanstvenika Rogera Keynesa i medicinskog znanstvenika Johna Scolesa. Trojac je tvrdio da je jedinstveni opaženi hod proizvod konvergencije dva iznimno neuobičajena fenomena, pripisujući ga specifičnim genetskim i razvojnim uvjetima prisutnim pri rođenju.
Pojedinci koji su dio zajednice Ulas, dijeleći krvnu lozu kao braća i sestre, doživljavaju inherentna oštećenja mozga i cerebelarnu ataksiju. Ovo stanje predstavlja izazov kada je u pitanju održavanje ravnoteže i hodanje na dvije noge, što rezultira njihovim motoričkim razvojem usmjerenim na puzanje. Neki znanstvenici tvrde da ovo objašnjenje nije dovoljno za potpuno razumijevanje njihovih obrazaca hodanja, tvrdeći da utjecaji okoliša igraju značajniju ulogu. Profesor Nikolas Humphrey tvrdi: “Svjesni smo da je majka rađala djecu izuzetno brzo.
Zapanjujuća moć kulture očituje se u činjenici da je četvero od sedmero djece rođene u razdoblju od pet godina s vremenom razvilo sposobnost hodanja na sve četiri. Ovaj izvanredan fenomen naglašava značajan utjecaj naše okoline i odgoja na naše ponašanje, budući da istraživanja pokazuju da genetika igra minimalnu ulogu u oblikovanju naših postupaka i izbora. Sun skreće pozornost na ovo revolucionarno razumijevanje, naglašavajući da naša kulturna iskustva imaju dubok utjecaj na naš razvoj od djetinjstva do odrasle dobi.
Naš genetski sklop daje nam urođene sposobnosti, ali na te potencijale utječu okolina i kultura kojima smo okruženi. U uvodniku koji potiče na razmišljanje čiji su autori Humphreys, Scoiles i Keynes, znanstvenici su iznijeli ideju da se takav fenomen možda više nikada neće dogoditi. Tvrdili su da ako se postojanost četveronožnosti kod ove braće i sestara ne pripisuje samo nerazvijenom mozgu, već složenoj međuigri genetskih, fizioloških, psiholoških i društvenih čimbenika, onda to postaje nevjerojatno nevjerojatan sindrom koji se možda više nikada neće vidjeti.
Unatoč njegovoj potencijalnoj klasifikaciji kao patološkog stanja, tvrdimo da postoje antropološki uvidi koji se iz nje mogu izvući. Kao što smo prethodno naglasili, hod odraslog četveronošca pokazuje jedinstvene karakteristike koje su uočene ne samo kod novorođenčadi već i kod drugih primata. Konkretno, prikazuje oblik zajedničkog hodanja koji koegzistira s tipičnim bipedalizmom ljudskih stražnjih udova.
