- Sve je počelo gotovo neprimjetno, bez ikakvog posebnog značaja. Sestra i njen suprug došli su jednog vikenda na kafu, i dok smo razgovarali o uobičajenim stvarima, on je usput spomenuo da njegova rodica traži posao. Nije to bila tema o kojoj se dugo pričalo, tek par rečenica. Rekao je da bi joj značila bilo kakva preporuka i ja sam, bez puno razmišljanja, obećao da ću pokušati pomoći. Imao sam par kontakata, poslao sam nekoliko poruka i to je bilo sve. U mojoj glavi, to je bio sasvim mali gest – nešto što se podrazumijeva ako možeš da pomogneš.
Nisam ni slutio da će ta sitnica pokrenuti lavinu osjećaja koje nisam očekivao. Nekoliko dana kasnije začulo se zvono na vratima. Kada sam otvorio, dočekao me poštar sa velikom bombonijerom u rukama, umotanom u sjajni papir i ukrašenom crvenom mašnom. Na vrhu je bila mala kartica. Otvorio sam je i pročitao rukom ispisane riječi: „Hvala do neba.“
- Osjetio sam kako mi se grlo steže, a srce lupa brže nego inače. U prvi mah ostao sam zbunjen – nisam navikao na takve geste. U današnje vrijeme ljudi rijetko odvoje vrijeme da pokažu zahvalnost, a kamoli na ovako topao način. U tom trenutku shvatio sam da je ovo nešto posebno, više od običnog „hvala“.
Poželio sam odmah da joj napišem poruku, da joj kažem da nije bilo potrebno ništa da šalje, jer sam to učinio od srca. Ali, osim toga, u meni se pojavila i druga želja – da je bolje upoznam. Do tada smo bili samo udaljeni rođaci, skoro pa potpuni stranci. Na porodičnim okupljanjima razmijenili bismo tek poneki pozdrav i nekoliko formalnih riječi. A sada, odjednom, ta ista osoba postala je neko o kome sam razmišljao svakog dana.
- Problem je bio jednostavan, ali pomalo i frustrirajući – nisam imao njen broj telefona. Zbog toga sam počeo da nagovaram sestrinog supruga da mi ga pošalje, praveći se da samo želim da joj zahvalim na poklonu. Istina je, međutim, bila mnogo dublja. U meni je rasla znatiželja, potreba da saznam ko je ona zapravo, kakva je kada nije u ulozi „rodice mog zeta“.
Bombonijera je stajala na stolu u mom dnevnom boravku i svaki put kad bih je pogledao, osjećao sam da me podsjeća na nešto što tek dolazi. Pitao sam se – da li je i ona tim poklonom željela da pošalje poruku? Da li je to bio samo znak pristojnosti ili i njen način da pokaže da želi neki novi početak u našem odnosu?
- U glavi sam slagao rečenice koje ću joj reći kada dobijem njen broj. Htio sam da naglasim da ona meni ništa ne duguje, jer ono što sam uradio bilo je najmanje što sam mogao. Ali, istovremeno sam znao da taj razgovor neće stati na formalnom zahvaljivanju. Negdje u sebi osjećao sam da će nas život odvesti dalje, da ćemo razgovarati o stvarima koje su mnogo dublje od samog posla.
Njena gesta pokazala mi je dvije osobine koje najviše cijenim kod ljudi – iskrenost i zahvalnost. To su vrijednosti koje se danas sve rjeđe susreću, i možda je baš zbog toga taj mali čin na mene ostavio toliko jak utisak.
Možda će sve ostati samo na tome, na bombonijeri i dvije riječi koje su u meni probudile osjećanja kojih nisam bio svjestan. Možda će naš odnos ostati površan i formalan. Ali isto tako, možda je ovo tek početak nečega važnog – prijateljstva, bliskosti, pa čak i ljubavi.
- Shvatio sam da je život satkan od sitnica. Nekada jedan neočekivan poklon, jedna jednostavna poruka zahvalnosti, može otvoriti vrata novim putevima. A ja sada stojim upravo pred tim vratima, ne znajući šta se krije iza njih, ali spreman da zakoračim i otkrijem
