Svatko zaslužuje pristojan i miran život, kao i ovako lijepu dženazu. No, nadgrobni spomenik je privukao veliku pozornost nakon što je fotografiran i objavljen na društvenim mrežama.
O njegovom sadržaju pročitajte u nastavku. Priče na nadgrobnim spomenicima često su puno više od identifikacije pokojnika. Često sadrže duboku simboliku, ljubavne poruke, humor pa čak i ironiju, a ponekad otkrivaju i životnu filozofiju pokojnika. Jedna takva poruka koja je nedavno kružila društvenim mrežama osvojila je ljubav korisnika zbog neobične emotivne dubine i neobičnog odnosa prema smrti.
Ovo je epitaf koji je par ostavio jedno drugom. Pokojnica je na svom nadgrobnom spomeniku ostavila poruku suprugu u kojoj je napisala da je nakon 55 godina sretnog braka odlučila “napustiti muža i otići u crnu zemlju”, te uz malo humora i tuge dodala da će se ponovno “spojiti u smrti”. U ovoj poruci evocira uspomene na ljubav, intimu i godine zajedničkog života koji se sada pretvaraju u zajedničku šutnju. Kao odgovor, njezin suprug napisao je epitaf u sličnom tonu, izrazivši želju da počiva uz nju i bude s njezinim srcem, te istaknuo da njihova ljubav ne prestaje smrću.
Iako zna da nikada neće hodati zemljom u istom obliku, kaže da će nastaviti koegzistirati – samo u obliku sjećanja i simboličnog zagrljaja u zemlji. Ljudi imaju različite reakcije na takve poruke. Neki ove epitafe smatraju romantičnim i dirljivim, podsjećajući ljude da ljubav traje zauvijek, dok ih drugi smatraju pomalo zloslutnim – možda zbog izraza kao što je “rastvaranje jednog po jednog”.
No, nepobitno je da ove poruke izazivaju snažne emocije i u konačnici postižu cilj koji mnogi žele ostaviti iza sebe – ostavljanje traga u sjećanju drugih. Još jedan primjer koji je dobio veliku pažnju je spomenik u spomen Stepanu Todoru Đoroviću. Iako je točna lokacija ovog spomenika nepoznata, vjeruje se da je negdje u južnoj Srbiji. Ispod njegovog imena uklesana je poruka: njegove tri žene – Soka, Mileva i Vida – podižu mu spomenik u čast. Mnogi su natpis protumačili kao svjedočanstvo čovjekove izuzetne karizme i osobne snage, a društvene mreže preplavile su komentare poput “On zaslužuje naše najveće poštovanje” i “Nikad ne bih mogao postići takvo postignuće”. Bilo da nasmiju, rasplaču ili duboko zamisle, nadgrobni natpisi živopisno pričaju priče onih koji su možda zaboravljeni. Oni ne samo da nam daju uvid u njihov karakter, odnose koje su gajili i njihove vrijednosti, već također pokazuju njihovu želju da budu sačuvani kroz riječi.
- Zbog toga se epitafi, unatoč svojoj kratkoći, često razvijaju u malu literaturu, sažimajući život i osobnost u nekoliko riječi. Protkane su humorom, ironijom i emocijama, ali sadrže i duboku istinu: svi želimo da nas pamte. Ove poruke, bilo da su ih napisali supružnici, prijatelji ili sami preminuli, govore o vezama, o tome što je preminulima bilo najvažnije i kako su željeli da ih se svijet sjeća.
Ovakve priče nas podsjećaju da život, koliko god kratak bio, ostavlja trag. Ponekad najdirljivije i najiskrenije priče prestaju upravo tamo gdje sve završavaju – ugravirane na kamenim pločama da ih čitaju buduće generacije, a možda i zastanu na trenutak da se nasmiju ili promisle.
