U teškim godinama koje su obilježile prostor bivše Jugoslavije, mnogi životi promijenili su tok, a sudbine su se prelamale preko granica, imena i identiteta. Među tim pričama nalazi se i priča jednog pjevača koji je, pod pritiskom okolnosti i straha, odlučio promijeniti ime koje je nosio cijeli život.
Njegova odluka tada mu se činila kao jedini način da se zaštiti i sačuva ono što mu je bilo najvažnije – porodicu, opstanak i sigurnost. Međutim, godine kasnije, kada su se strasti smirile, a društvo se opet pokušalo okrenuti normalnom životu, on je shvatio da ga je ta odluka udaljila od vlastitih korijena više nego što je ikada mislio da je moguće.
Pjevač je odrastao u miješanoj sredini, okružen različitim kulturama, vjerama i narodima. Muzika je bila njegov most prema svima. Njegovi prvi nastupi odjekivali su emocijom koja je prevazilazila svaku podjelu. Međutim, s početkom ratnih devedesetih, atmosfera je postala napeta, a ljudi su počeli jedni druge gledati kroz prizmu prezimena i porijekla. Njemu, tada mladom i na pragu uspjeha, savjetovano je da promijeni ime kako bi izbjegao probleme i zadržao mogućnost nastupa u određenim krajevima. Podlegao je pritisku i, kako je sam kasnije priznao, iz straha donio odluku da hrvatsko ime zamijeni srpskim.
Isprva je mislio da će promjena imena biti samo formalnost, prolazna mjera, nešto što će ga sačuvati dok ne prođe najgore. Ali to se pretvorilo u nešto mnogo dublje. Ljudi su ga počeli doživljavati drugačije, a on se s vremenom počeo osjećati kao da nosi identitet koji nije njegov. Iako je nastavio pjevati i ostvarivati uspjehe, u sebi je nosio teret lažnog predstavljanja i osjećaj da je izdao dio sebe. Godinama se borio s tim, ali nije pronalazio način da se vrati na staro.
Najgore mu je, kako je pričao, padalo kada bi sretao ljude iz svog djetinjstva. Oni koji su ga znali kao dječaka s gitarom u rukama, koji nikada nije razdvajao ljude niti je vjerovao da će ikada morati razmišljati o tome što mu ime znači. Neki su mu zamjerali, neki su ga razumjeli, a neki su ga izbjegavali jer su i sami bili izgubljeni u podjelama koje su ih okruživale. On je sve to nosio na leđima, pokušavajući opravdati sebe i svoju odluku.
- Godine su prolazile, a pjevač je postajao sve svjesniji da je promjena imena bila rana koja nikako da zacijeli. Tek kada se situacija stabilizirala i kada se u javnosti počelo otvorenije govoriti o greškama i traumama prošlosti, odlučio je da više ne želi živjeti pod tuđim imenom. U jednom emotivnom intervjuu priznao je da se pokajao i da bi volio vratiti svoje pravo ime, ono koje nije birao, ali koje mu je bilo dato s ljubavlju i pripadnošću.
Njegova ispovijest izazvala je brojne reakcije. Jedni su ga pohvalili zbog hrabrosti, drugi su ga napadali, a treći su ga potpuno razumjeli jer su i sami prolazili kroz slične dileme. Postao je simbol svih onih koji su, pod teretom vremena, izgubili komad svog identiteta pokušavajući se uklopiti u okolnosti koje nisu birali. Njegova priča podsjetila je ljude da su imena simboli, ali da ne određuju nečiju dobrotu, talenat ili ljudskost.
Danas, kada ponosno ponovo nosi svoje izvorno ime, kaže da se konačno osjeća kao da pripada sebi. U muzici je pronašao mir, a kroz pjesme govori o svemu što je prošao, pokušavajući poručiti da nijedna situacija ne bi smjela natjerati čovjeka da se odrekne onoga što jeste. Njegov put nije bio lagan, ali je dokazao da je povratak vlastitim korijenima ponekad najveći oblik hrabrosti.
