Nekada davno, u malom gradu okruženom brdima i maglom koja se spuštala svako jutro, živjela je Marija. Bila je tiha, povučena djevojka, uvijek spremna da pomogne drugima. Ljudi su je voljeli, ali često su je i iskorištavali. Bila je ona osoba koja nikome ne umije reći „ne“, koja bi ostajala do kasno da završi posao koji drugi nisu stigli, i koja bi, iako umorna, svima dijelila osmijeh.
Život je nije mazio, ali Marija nije znala žaliti se. Odrasla je uz majku koja ju je učila da dobrota uvijek pobjeđuje. I zaista, Marija je vjerovala u to – sve dok nije shvatila da dobrota bez granica često postaje pozivnica za bol.
Godinama je sanjala o nekoj svojoj bajci, o princu koji će je razumjeti, o ljubavi koja će joj dokazati da nije uzalud bila blaga u svijetu grubih riječi. Međutim, umjesto princa, u njen život su ulazili ljudi koji su koristili njenu dobrotu, uzimali sve što su mogli, a odlazili kad više ništa nije ostalo. I svaki put bi se Marija trudila da pronađe opravdanje za njih – da nisu loši, nego samo nesretni.
Jednog dana, nakon još jednog razočaranja, sjela je sama kraj prozora i gledala u kišu. Po prvi put nije plakala. Samo je tiho rekla: „Dosta.“ Tog trenutka, nešto se promijenilo. Kao da je iznutra čula vlastiti glas koji je dugo bio utišan – glas koji joj je šaptao da i ona vrijedi, da i ona zaslužuje ljubav, ali ne bilo kakvu, nego onu koja ne traži da se žrtvuješ do posljednjeg daha.
Od tog dana, Marija je počela drugačije živjeti. Počela je govoriti „ne“ kad nešto nije željela. Počela je brinuti o sebi, o svom miru i zdravlju. Prestala je trčati za ljudima koji bi odlazili bez objašnjenja, prestala je dokazivati svoju vrijednost onima koji je nisu znali prepoznati.
Prijatelji su primijetili promjenu. Neki su se udaljili, jer im se nije sviđala nova Marija – ona koja se ne daje bez mjere. Ali došli su novi ljudi, oni koji su znali cijeniti tišinu između riječi, koji su vidjeli koliko je snažna i kad šuti.
Marija je pronašla posao koji ju je ispunjavao, počela putovati, čitati knjige, plesati kad bi joj se plesalo i smijati kad bi joj se smijalo. Shvatila je da se sreća ne nalazi u drugima, nego u miru koji čovjek nosi u sebi.
Jednog dana, dok je šetala parkom, ugledala je zaljubljeni par kako sjedi na klupi. Osmjehnula se. Nekada bi taj prizor u njoj probudio tugu, osjećaj da i ona nešto propušta. Ali sada, njen osmijeh nije bio gorak. Bio je miran. Shvatila je da ne mora imati princa da bi bila sretna. Ona više nije bila Pepeljuga koja čeka da je neko spasi – bila je žena koja je spasila samu sebe.
Njena bajka nije imala dvorac, kočiju ni staklenu cipelu. Imala je mirna jutra, tople šolje kafe i osjećaj da napokon diše. Naučila je da prava ljubav počinje tek kad zavoliš sebe, i da niko ne može donijeti svjetlo u tvoj život ako ga sama ne upališ.
Marija je danas Pepeljuga bez princa, ali s osmijehom koji govori više od hiljadu riječi. Jer ona je otkrila najveću tajnu – da nije potrebno biti nečija bajka da bi tvoj život bio čaroban. Dovoljno je vjerovati u sebe, znati koliko vrijediš i nikada ne pristati na manje od onoga što zaslužuješ.
I možda joj se jednog dana pojavi princ, ali sada zna – neće ga čekati. Jer njen život već ima sretan kraj, onaj koji je sama napisala.
