U današnjem članku vam govorimo na temu o kojoj je često govorio i sam patrijarh Pavle — o najvećem zlu koje može da zadesi svaku porodicu.
Njegove riječi, iako izgovorene prije mnogo godina, i danas odzvanjaju kao opomena i podsjetnik da mir, ljubav i sloga ne dolaze sami od sebe, već se svakodnevno grade i čuvaju. Kada se izgube, teško ih je ponovo vratiti, a sve počinje od jednog korijena — od sebičnosti.
Patrijarh Pavle je govorio da je sebičnost najveće zlo koje može da uđe u kuću. Kad ona zavlada, mir izlazi iz nje, a svađe i nesreće postaju svakodnevnica. Sebičnost, kako je objašnjavao, nije samo želja da čovjek ima više od drugih, već stanje duha u kojem čovjek gubi osjećaj za bližnjeg, za zajedništvo i ljubav. Kad svako u porodici počne da misli samo na sebe, da traži svoja prava, a zaboravlja na obaveze i poštovanje drugih, tada porodica počinje da se raspada iznutra, neprimjetno, ali sigurno.
Govorio je: „Ako svako vuče na svoju stranu, i najčvršći konop puca.“ U tim jednostavnim riječima krije se duboka istina. Ljubav, razumijevanje i praštanje su temelji svake zdrave porodice. Bez njih, kuća postaje samo zidovi, bez topline i mira. Patrijarh Pavle je podsjećao da ljudi često traže krivca van sebe, ali da je pravi uzrok nereda u nama samima. Kad se u čovjeku ugasi strpljenje, kada u njemu nema poniznosti, tad u srcu ni mir ne može opstati.
Porodica je, po riječima patrijarha, mala Crkva. U njoj se uči ljubavi, žrtvi i razumijevanju. Ako tu zajednicu naruši zavist, ljubomora ili nepoštovanje, tada u dom ulazi ono što je nazivao „duhovnim otrovom“. Taj otrov polako truje odnose, udaljava ljude jedne od drugih, stvara zidove ćutanja i neiskrenosti. Kad se to dogodi, više nije ni bitno ko je prvi pogriješio – jer svi postaju gubitnici.
Jednom je rekao: „Nema te kuće u kojoj neće biti teškoća, ali ako u njoj ima ljubavi i razumijevanja, svaka oluja se preživi.“ Upravo je ljubav ta snaga koja obnavlja porodicu i liječi rane. Ljubav nije samo osjećaj, nego čin. To znači da čovjek mora svakodnevno da se trudi da razumije druge, da ne osuđuje olako i da zna da oprosti.
Patrijarh Pavle je uvijek naglašavao i važnost molitve i zajedničkog trenutka u porodici. Kad porodica zajedno ustane, jede i moli se, tada duh zajedništva ojača. A gdje ima zajedništva, tamo nema mjesta za zlo. Kad molitva nestane, a svaki razgovor postane prepirka, tada se i dobro povlači.
Mnogi su ga pitali kako da se u porodici održi mir. Odgovarao je tiho: „Ne možeš ti promijeniti druge, ali možeš promijeniti sebe. Kad sebe promijeniš, i drugi će to osjetiti.“ Ta jednostavna poruka sadrži suštinu hrišćanskog učenja. Promjena počinje od pojedinca. Kad svako član porodice uloži trud da bude bolji, da bude blagonaklon i pažljiv, kuća se puni svjetlom, a ne tamom.
U današnje vrijeme, kad je sve ubrzano, kad ljudi više razgovaraju putem telefona nego licem u lice, te riječi su dragocjen podsjetnik. Sebičnost se često krije iza opravdanja: „Nemam vremena“, „Zaslužujem i ja nešto“. Ali, kako je patrijarh govorio, „vrijeme je ono što daješ drugome, jer to je jedino što ne možeš vratiti.“
Najveće zlo u porodici nije siromaštvo, bolest ni nedaće spolja. Najveće zlo je kad srca otvrdnu, kad nestane saosjećanja i kad svako misli samo na sebe. Tada ni bogatstvo, ni uspjeh, ni udobnost ne mogu donijeti mir.
Na kraju, patrijarh Pavle je poručivao: „Čuvajte mir u kući više nego zlato, jer zlato, ako izgubiš, možeš steći ponovo, ali ako izgubiš mir, gubiš dušu.“
Ove riječi i danas stoje kao svjetionik svima koji žele da sačuvaju toplinu doma i da u njemu vlada ono što je najvažnije – ljubav, razumijevanje i vjera.
