Postoji malo pjesama koje su nastale gotovo slučajno, a kasnije postale evergrin, pjesme koje se pjevaju decenijama, na svadbama, u kafanama i koncertnim dvoranama. Jedna od takvih je i ona koja je, vjerovali ili ne, bila odbijena čak petnaest puta dok nije stigla do Halida Bešlića.
On je tada svojim prepoznatljivim glasom i emocijom od pjesme napravio hit koji se i danas sluša s istim žarom. Pjesma koja je godinama kasnije rasplakala i glumca Vuka Kostića, toliko da su svjedoci govorili da je lomio čaše i pio u tišini, jeste simbol istinske emocije, bola i života pretočenog u stihove.
Sve je počelo osamdesetih godina, kada je talentovani kompozitor napisao melodiju i tekst koji su nosili nevjerovatnu težinu i iskrenost. Međutim, redom su je odbijali poznati pjevači. Govorili su da je preteška, da publika traži veselije tonove, da „nema prolaz“. Neki su čak tvrdili da se ne uklapa u tadašnje muzičke trendove. Pjesma je tako godinama čekala svog izvođača – nekoga ko će prepoznati njenu snagu i dubinu.
I tada se pojavio Halid Bešlić. Čim je čuo prve stihove, osjetio je da se u njima krije nešto posebno. “To nije pjesma, to je život,” rekao je navodno autoru. Snimio ju je bez mnogo razmišljanja, u svom stilu – s dušom i bez kalkulisanja. Kada je pjesma objavljena, nastao je trenutni bum. Ljudi su je doživjeli kao ispovijest, kao pjesmu koja govori o svakome od nas, o izgubljenim ljubavima, o sudbini i bolu koji ne prolazi.
Njegov glas, prepun emocije, dao je pjesmi novu dimenziju. Ubrzo su je slušali svuda – na radiju, televiziji, u kafanama, na svadbama i sahranama. Pjesma je postala dio naroda. Nije bilo čovjeka koji je nije znao napamet, niti one duše koja nije osjetila knedlu u grlu dok bi Halid otpjevao ključne stihove.
Godinama kasnije, upravo ta pjesma postala je simbol nostalgije i tuge. Kada je glumac Vuk Kostić jednom prilikom govorio o njoj, priznao je da ga je duboko dotakla. Na jednoj privatnoj proslavi, dok je pjesma svirala u pozadini, nije mogao da sakrije emocije. Ljudi su ga vidjeli kako ćuti, drži čašu u ruci, a onda je naglo spustio na sto i samo izustio: „Ovo je stvar života.“ Njegove suze i lom stakla te večeri postali su simbol toga koliko muzika može da dodirne čovjeka.
Ta scena, kažu prisutni, pokazala je koliko pjesma ima moć – da probudi najdublje emocije, da spoji i one koji su različiti, da podsjeti na ljubav, gubitak, ali i snagu da se ide dalje. Nije to bila samo pjesma, to je bila priča o svakome ko je volio i izgubio.
Halid Bešlić je kasnije često govorio da je baš ta pjesma jedna od najdražih u njegovom repertoaru, jer je „rođena iz bola i iskrenosti“. Nije skrivao ponos što je pjesma koju su mnogi odbili postala klasik. Uvijek bi dodao: „Neke pjesme ne traže hitove, one traže dušu.“
I zaista, i danas, kad se čuju njeni prvi tonovi, publika utihne. Svako se u sebi sjeti nekoga, nečega što je izgubio, nečega što je prošlo, ali nije zaboravljeno. To je moć Halidovog glasa i muzike koja ne stari.
Ironično, pjesma koju su svi odbacili postala je jedna od najtraženijih na koncertima, a njen uticaj prešao je granice muzike. Pretvorila se u priču, u legendu o tome kako sudbina pronađe pravi trenutak i pravog čovjeka da izgovori ono što je cijeli narod osjećao.
Danas, decenijama kasnije, i dalje odzvanja u srcima. Pjesma koju je petnaest pjevača odbilo, Halid Bešlić je pretvorio u remek-djelo – a Vuk Kostić i mnogi drugi u simbol iskrene emocije koja nikada ne prolazi.
