Ove godine primijetili smo da je cijena voća značajno porasla kao posljedica sušnih uvjeta praćenih obilnim oborinama. Ipak, mnogi su uživali u obilnom urodu smokava, a onima koji imaju ovo drvo u svom dvorištu preporučuju se sljedeće radnje.
Nakon prvog promatranja, smokva može izgledati kao jednostavno voće prikladno za nečiji stol — slatko, divno i aromatično. Ipak, ispod ove naizgled nekomplicirane poslastice krije se jedan od najfascinantnijih prirodnih procesa koji se mogu naći u biljnom carstvu, toliko neobičan da mnogima izmiče shvaćanju.
Smokva nije klasificirana kao voće u konvencionalnom smislu, niti se razvija kao jabuka, kruška ili breskva. U stvarnosti, to je obrnuti cvijet. Umjesto raspršivanja cvjetova u raznim smjerovima, kao što je uobičajeno za većinu biljaka, smokva cvjeta iznutra.
Smokva je zapravo mahuna koja razvija mjehuriće i u kojoj se nalaze brojni sitni cvjetići od kojih svaki može proizvesti svoje sjeme. Stoga, kada netko jede smokvu, zapravo proguta zbirku mikroskopskih cvjetova koji su spojeni u dobro poznatu, sočnu strukturu voća. Ipak, pravo čudo leži u procesu oprašivanja smokve. S obzirom na to da njezinim cvjetovima ne mogu pristupiti vanjski oprašivači kao što su pčele, stablo smokve oslanja se isključivo na određenu vrstu životinje – osu – da ispuni tu ulogu.
Ovaj odnos karakterizira njegova neisključivost; smokva je nezamjenjiva osi. To je primjer simbiotske asocijacije koja je idealna za uzajamnost, pri čemu jedan organizam izvlači koristi iz prisutnosti drugoga. Proces započinje kada ženka ose instinktivno uđe u mušku smokvu, koja se ne konzumira u ovoj interakciji.
Ovaj ulazak donosi značajne posljedice: ose koje žive unutar smokve gube svoja krila i antene, da više nikada ne izađu iz svog skrivenog okruženja. Vani nastavljaju s polaganjem jaja, označavajući početak života za svoje potomstvo. Mužjaci, bez krila, imaju jedinstvenu dužnost: pariti se sa ženkama i izgraditi tunel koji im olakšava bijeg u vanjski svijet. Nakon toga, ženke odlaze od muške smokve, noseći pelud dok traže sljedeću smokvu.
Uđu li u ženku smokve koju jedemo, u njoj ne mogu položiti jaja. Zbog već oštećenih krila ostaju zarobljeni u plodu i nakon toga propadaju ne ostavljajući za sobom pelud. Ovaj nesretni završetak života ose u konačnici omogućuje oplodnju smokve, proces neophodan za razvoj ploda. Iako se ideja o osi koja nestaje unutar smokve može činiti negativnom, priroda se pozabavila i ovim problemom. Smokve sadrže protein ficin, koji pomaže u razgradnji preostalih insekata. Ficin pretvara tijelo ose u protein, čineći sve ostatke njezinog egzoskeleta neprimjetnim i bezopasnim za zdravlje.
Posljedično, konzumiranje smokve znači uzimanje malog dijela onoga što je prije bila osa. Iako se ova činjenica može činiti uznemirujućom, ona doista odražava izvrsnu ravnotežu između prirode i okoliša – simbiotski odnos koji traje tisućama godina. Unatoč tome, ova biološka stvarnost je dovela do etičkih dilema koje su posebno bitne za vegane, budući da je uključenost životinja, unatoč tome što je prirodna pojava, u suprotnosti s njihovim moralnim uvjerenjima. Kako prenosi portal Vegan Life, to je razlog zašto se mnogi vegani odlučuju suzdržati od smokava, unatoč općoj percepciji da one pripadaju biljnom carstvu.
Narativ koji okružuje smokve i ose služi ne samo kao zadivljujući prikaz, već i kao svjedočanstvo zamršene, delikatne i složene prirode prirodnih ciklusa. U vremenu kada se industrijska proizvodnja hrane sve više udaljava od svog porijekla, gotovo je poetično priznati kako jedno sićušno stvorenje igra presudnu ulogu u stvaranju voćke cijenjene u cijelom svijetu. Iako se smokva tipično veže uz mediteransko područje i toplije podneblje, svoje je mjesto našla iu vrtovima diljem Bosne i Hercegovine, ali i na poluotoku Dalmaciji. U ovim krajevima tradicija oporučivanja smokve naraštajima predstavlja značajan aspekt obiteljske kulturne baštine.
Portal Slobodna Dalmacija govori o značaju smokve u domaćem i kulturnom kontekstu, ističući tradiciju uzgoja ove voćke uz drevne kamene građevine i njezinu prisutnost u životu od djetinjstva. Ono što smokvu izdvaja od ostalog voća nije samo njezin okus, već i zamršena biologija koja podupire njezino postojanje. Svaka smokva utjelovljuje misterij koji karakterizira simbioza, život, smrt, oprašivanje i raspadanje, a sve to pridonosi autentičnoj enigmi unutar prirodnog svijeta. Dok budete uživali u tom slatkom, sočnom voću, možda ćete shvatiti da ono sadrži mnogo više od onoga što je odmah vidljivo. Za mnoge, osa ostaje sastavni dio izuzetnog dara prirode, služeći kao podsjetnik na unutarnje veze koje povezuju sve elemente postojanja, bez obzira na njihovu veličinu.
