Doživljavanje gubitka drage osobe je nesumnjivo jedno od najizazovnijih iskušenja koje osoba može izdržati. Ipak, to je neizbježan aspekt prirodnog poretka i s njim se moramo direktno suočiti. Ipak, kada se suočimo s takvom okolnošću, ogroman emocionalni utjecaj čini nas nesposobnim za racionalno razmišljanje, ostavljajući nas u borbi s brojnim neodgovorenim upitima.
Prema psiholozima, stvari preminule osobe imaju moć da pokrenu nevoljna sjećanja, dodatno razbijajući ionako krhko mentalno stanje onih koji su ostali. Vidovnjaci posjeduju sposobnost da fizički osjete energiju preminulih predmeta, upozoravajući pojedince da se ne drže predmeta koji su pripadali onima koji su bili teško bolesni ili iskusili patnju prije smrti. Nasuprot tome, Crkva drži uvjerenje da imetak pokojnika treba pokloniti manje sretnima, dajući ovim predmetima novi zajam u život i ohrabrujući primaoce da se mole za dušu preminulog. Kroz istoriju je prevladavalo vjerovanje da odjeća pokojnika emituje negativnu energiju koja može negativno uticati na žive. Kao rezultat toga, bio je običaj spaliti sve lične stvari. Međutim, neki pojedinci vjeruju da, ako su imali blisku vezu s preminulom voljenom osobom, mogu zadržati svoju imovinu kao dragu uspomenu. Na ovaj način pokojnik može pronaći utjehu u saznanju da njihove stvari i dalje postoje i da se ne odbacuju nepromišljeno. Vjeruje se da odjeća koju je nosio pokojnik postaje prikladna za ponovno nošenje nakon 40 dana.
U domenu praznovjerja, postoje određena pravila koja, iako njihovo porijeklo može biti ukorijenjena u stvarnosti, posjeduju potencijal da uzdignu nečije psihičko stanje kroz činčišćenja odjeće. Predmeti mogu biti uronjeni u slanu vodu i naknadno očišćeni. Kada je proces čišćenja završen, predmet se zatim nježno poškropi svetom vodom. U gotovo svakom slučaju, lični predmeti i posteljina pokojnika se odbacuju ili čak spaljuju. Međutim, važno je priznati da ove stvari imaju sentimentalnu vrijednost za neke, služeći kao opipljivi podsjetnici na draga sjećanja ili izvor emocionalne nevolje za druge. Shodno tome, postoje pojedinci koji se trude da ili odlože ili doniraju ovu odjeću. Posezanjem u skloništa ili crkvu, imate priliku da ponovite usluge koje nude određene ceremonijalne organizacije, a koje uključuju prikupljanje i distribuciju imovine koju je ostavio pokojnik osobama kojima je potrebna. Razlog za zabrinutost je kada se pojedinac pretjerano fiksira na odjeću, fotografije i lične stvari pokojnika. Postavši zarobljeni u prošlosti, gubi se sposobnost potpunog doživljaja sadašnjosti. Pravila? Ni pod kojim okolnostima se ne smiju prevoziti lični predmeti preminulog, uključujući predmete koji su često bili u njihovom posjedu ili bili prisutni u vrijeme njihove smrti.
Uobičajeno je da pojedinci sahranjuju pokojnika bez uklanjanja sentimentalnih predmeta kao što su burme, ručni satovi ili naprsni krstovi. Poseban oprez se mora postupati sa stvarima nekoga ko je podlegao teškoj bolesti, traumatičnoj smrti ili je doživeo značajnu patnju pre smrti. Prema kršćanskim vjerovanjima, običaj je da se suzdržavaju od nošenja ili dijeljenja stvari umrlih dok ne prođe najmanje 40 dana od njihove smrti. Ova praksa je ukorijenjena u razumijevanju da se energija vremenom smanjuje i da u prvih 40 dana duša još nije našla svoje mjesto u zagrobnom životu.
