Proslavljeni pevač Aco Pejović je dugi niz godina u bračnoj zajednici sa Biljanom, što je rezultiralo rođenjem njihove tri ćerke. Njihova trajna ljubav je trijumfovala nad brojnim izazovima, a njihova veza je postala još jača usred ličnih poteškoća s kojima su se suočili.
Biljana se nalazila u životnoj opasnosti jer je bila na ivici smrti od puknuća aneurizme i krvarenja u mozgu, a pevačica je stala uz nju kao najveći izvor podrške.
U trenutku dubokog osećanja, Aca je ispričao tragične događaje iz svog života: Biljana, žena dobrog zdravlja, nije bila svesna aneurizme koje su nečujno vrebale u njoj. Ove kongenitalne formacije nalik balonima na njenim krvnim sudovima uključivale su dvije na njenoj aorti. Glavobolje je imala tri dana, ali ništa neobično. Zatim, usred predavanja svojim studentima, iznenada se srušila u amfiteatru. Bez oklijevanja je hitno prebačena u Urgentni centar. Sjećanje na to napeto iščekivanje, dok je ležala na operacionom stolu, zauvijek će mi ostati. Bio je to mučan prizor, svjedočiti stalnom mlazu tijela u crnim vrećama svakih trideset minuta. Dok sam sedeo i sa zebnjom čekao, u mislima mi je stalno odzvanjala misao: kada će doktor izaći i doneti konačnu presudu?
Odmah sam se obratio svojoj mreži prijatelja doktora za pomoć, jer imam mnogo veza u oblasti medicine. Bez oklijevanja su me priskočili u pomoć. Mlada doktorica, o kojoj tada nisam mnogo znala, ljubazno me je uzela pod svoju brigu. Doduše, njena mladost me je natjerala da preispitam njen nivo iskustva, ali joj ne zamjeram. Objasnila je da bi, da je oklijevala, posljedice bile strašne, jer bi čekanje do jutra rezultiralo stopom smrtnosti od 100 posto zbog hitne potrebe za operacijom. Kasnije sam saznao da samo 1 od 1000 preživi kada aneurizma pukne. Ubrzo je stigao i moj prijatelj i doktor Zoran koji je brzo organizovao njeno prebacivanje na odeljenje neurohirurgije, gde ju je primio dr Tasić. Zauvijek sam mu zahvalan, jer se prema njoj odnosio kao prema bratu. Sve se to dogodilo u ponoć”, ispričala je pevačica pre nego što je nastavila.
To veče će mi se zauvek urezati u pamćenje, kao i kada se cela srpska estrada okupila u mojoj kući. U tom trenutku sam shvatila ko su moji pravi prijatelji, jer su me obasipali ljubavlju i poštovanjem. Moje kolege, među kojima su Ceca, Brena, Boba, Zorica, Kemiš, Bekuta, Mrka, Žika Jakšić, Raka Marić, Lukas i Tropiko, između ostalih, dale su mi ogromnu snagu u ovom izazovnom vremenu. Činilo se kao da su me svi iz industrije došli podržati u Urgentnom, sa oko 150 prisutnih pojedinaca, od kojih je 70 posto bilo sa bine. Živo se sjećam trenutka kada su je trebali odvesti na operaciju, a ja sam zvala svoju djecu da je vide, bojeći se da im je to posljednja prilika. Operacija je trajala napornih šest i po sati, a u hitnoj smo ostali do 7 ujutro. To je označilo početak nove bitke za Biljanin život.
Pejoviću se stiglo u srcu dok je svjedočio posljedicama operacije – supruga je ležala u krevetu, obrijane glave i vidljivih posjekotina. Pomisao da njihovoj djeci objasni potencijalne ishode ispunila ga je užasom. Odlučan da ih zaštiti od vanjskog svijeta, zabranio je nikome da uđe u njihov dom, žudeći za samoćom sa svojim mališanima. Dok su se okupljali, držao ih je uz sebe, skupljajući snagu da izgovori riječi: “Možda ćemo morati izdržati život bez mame, ali i ovo će proći.” Kroz ovo iskušenje, u mislima mu je odzvanjala Cecina pesma “Živ čovek se na sve navikne”, kao stalni podsetnik na otpornost. Prvo veče donelo je više izazova – najstarija ćerka mu je pozlila, verovatno od stresa, i spavala je pored šoljice u kupatilu. Srednje dijete se uhvatilo u koštac sa zuboboljom, dok je najmlađe dobilo temperaturu u gluho doba noći. Tražeći pomoć, Pejović se javio ljekaru koji je njegovom najstarijem dao infuziju. Konačno, kada ih je smjestio u krevet, povukao se u svoju sobu, ispuštajući bujicu vriska i molbi Bilji, moleći je da ga ne napušta, da ne podlegne smrtnom zagrljaju.
