U danasnjem clanku cemo se osvrnuti na , činjenicu da idealna tjelesna težina nije univerzalna kategorija koja važi jednako u svim životnim dobima, iako su nas decenijama stare tabele i uproštene formule pokušavale uvjeriti upravo u to.
Tijelo osobe od dvadeset godina i tijelo osobe od pedeset godina ne funkcionišu na isti način, nemaju iste potrebe, niti isti metabolizam, pa je sasvim logično da se i pojam „idealne težine“ mora posmatrati fleksibilnije i realnije.
Mnogi ljudi koji vode računa o zdravlju znaju da visina ima važnu ulogu u procjeni tjelesne mase, ali često zanemaruju druge faktore koji su podjednako bitni. Godine, raspored masnog i mišićnog tkiva, tip građe, brzina metabolizma, pa čak i nivo svakodnevne fizičke aktivnosti snažno utiču na to kolika je težina zaista optimalna za određenu osobu. Zbog toga se sve češće naglašava da stroge brojke same po sebi ne znače mnogo ako se ne posmatraju u širem kontekstu. Umjesto slijepog oslanjanja na tabele, potrebno je razumjeti šta one zapravo mjere i gdje su njihova ograničenja.
Kada se govori o idealnoj težini, većina ljudi prvo pomisli na BMI, odnosno indeks tjelesne mase. Ova formula je vjerovatno najpoznatija jer je jednostavna za izračunavanje i široko se koristi u medicini i javnom zdravstvu.
Računa se tako što se tjelesna težina u kilogramima podijeli s kvadratom visine izražene u metrima. Dobijeni rezultat svrstava osobu u određenu kategoriju – od pothranjenosti, preko normalne i prekomjerne težine, do gojaznosti. Iako BMI može dati brzu orijentaciju, on ne pravi razliku između mišićne i masne mase. Zbog toga sportisti ili osobe koje imaju razvijenu muskulaturu često imaju povišen BMI, iako nemaju višak masnog tkiva niti zdravstveni rizik koji se s tim obično povezuje.
- Pored BMI-ja, često se spominje i Brocina formula, koja je još jednostavnija. Ona polazi od pretpostavke da se idealna težina može dobiti kada se od visine u centimetrima oduzme određeni broj. Za muškarce se oduzima 100, a za žene 105. Na taj način se vrlo brzo dobije okvirna vrijednost koja se smatra poželjnom tjelesnom masom. Međutim, i ova metoda ima očigledna ograničenja. Ne uzima u obzir godine, tip građe, niti razlike u mišićnoj masi, pa može biti korisna samo kao gruba procjena, a nikako kao konačan sud o zdravlju.
Znatno kompleksniji i realniji pristup nudi Waaler tabela, koja u obzir uzima više varijabli. Ovaj metod polazi od ideje da se tijelo s godinama prirodno mijenja i da se optimalna težina ne može posmatrati isto kod mlađih i starijih osoba. Osim visine i dobi, važan faktor je i tjelesna građa, odnosno da li osoba ima sitne, srednje ili krupne kosti. Na primjer, osoba visine 170 centimetara u pedesetim godinama može imati prilično različit raspon zdrave težine u zavisnosti od građe. Nekome sa sitnom građom odgovaraće niža vrijednost, dok će osoba s krupnijim kostima prirodno imati veću težinu, a da to ne predstavlja zdravstveni problem.
Stručnjaci često naglašavaju da nijedna formula ne može sama po sebi dati potpun odgovor na pitanje idealne težine. Zdrava tjelesna masa ne zavisi samo od odnosa visine i kilograma, već i od mnogo dubljih pokazatelja stanja organizma. Krvna slika, nivo šećera i masnoća u krvi, hormonski status, kao i opšti osjećaj energije i izdržljivosti, mnogo su pouzdaniji pokazatelji zdravlja nego sama vaga. Osoba može biti „u granicama normale“ prema tabelama, a da se ipak osjeća loše ili ima zdravstvene probleme, isto kao što neko može odstupati od idealnih vrijednosti, a da bude potpuno zdrav i funkcionalan.
Zbog toga se preporučuje da se sve ove metode koriste zajedno, ali s dozom opreza i razumijevanja. BMI može poslužiti kao početna tačka koja daje brzu sliku, Brocina formula kao jednostavna provjera, a Waaler tabele kao detaljniji okvir koji uzima u obzir godine i građu. Ipak, nijedna od njih ne bi trebalo da zamijeni razgovor sa ljekarom ili nutricionistom, koji mogu sagledati stanje organizma u cjelini i dati individualne preporuke.
Na kraju, važno je shvatiti da idealna težina nije samo matematički rezultat, već spoj fizičkog zdravlja, funkcionalnosti i subjektivnog osjećaja dobrobiti. Tijelo nije statična mašina, već živ sistem koji se prilagođava godinama, navikama i načinu života. Umjesto da se borimo protiv svog tijela pokušavajući da se uklopimo u unaprijed zadate okvire, mnogo je pametnije naučiti da ga slušamo i podržavamo. Prava računica postoji samo onda kada uzmemo u obzir cjelokupno stanje organizma i radimo u skladu s njim, a ne protiv njega.
