U narodnim predanjima Balkana i šire Evrope često se spominju biljke i drveće za koja se vjerovalo da nose posebnu energiju, blagoslov ili prokletstvo.
Jedna od najpoznatijih i najjezivijih priča vezana je za takozvano „drvo nesreće“, za koje se u narodu govori da onaj ko mu polomi granu neće dočekati kraj naredne godine. Iako savremeni čovjek ovakve priče često odbacuje kao praznovjerje, činjenica je da se one i danas prepričavaju, posebno u ruralnim krajevima, gdje se priroda poštuje gotovo kao živo biće.
Prema narodnim kazivanjima, ovo drvo najčešće se poistovjećuje sa starim, usamljenim stablima koja rastu na raskršćima, grobljima ili na mjestima gdje su se nekada dešavali tragični događaji. U nekim krajevima vjeruje se da je riječ o starom orahu, negdje o tisi, a ponegdje čak i o divljoj kruški. Ime drveta često se mijenja, ali poruka ostaje ista – ne diraj ga, ne lomi mu grane i ne uzimaj drva za ogrjev, jer ćeš navući nesreću na sebe i svoju porodicu.
Stariji ljudi pričaju da su nekada davno mještani tačno znali koja stabla se ne smiju dirati. Djeca su učena da se oko njih ne igraju, a odrasli su ih obilazili u širokom luku. Smatralo se da u tim stablima prebivaju duhovi predaka, izgubljene duše ili sile prirode koje čuvaju ravnotežu između živih i mrtvih. Lomljenje grane doživljavalo se kao težak grijeh, gotovo isto kao skrnavljenje groba.
Legende navode i konkretne primjere ljudi koji su, iz neznanja ili inata, polomili granu sa „ukletog“ drveta. Navodno bi ubrzo nakon toga počeli problemi – bolest, gubitak posla, svađe u porodici, a na kraju i smrt u roku od godinu dana. Upravo ovakve priče dodatno su učvršćivale strah i prenosile se s koljena na koljeno, često uz upozorenje da se sa prirodom ne treba igrati.
Etnolozi i folkloristi smatraju da ovakva vjerovanja imaju dublje značenje. U vremenima kada nije bilo zakona o zaštiti prirode, praznovjerje je često služilo kao način da se sačuvaju stara stabla i sveti prostori. Strah od kazne bio je snažan motiv da ljudi ne sijeku drveće bez potrebe. Na taj način, mit o „drvetu nesreće“ imao je i praktičnu svrhu – čuvanje okoliša i poštovanje prirode.
Psiholozi, s druge strane, objašnjavaju da se iza ovakvih priča krije i efekat autosugestije. Ako osoba čvrsto vjeruje da ju je zadesilo prokletstvo, svaki problem koji se pojavi doživljava kao potvrdu tog vjerovanja. Stres, strah i stalna napetost mogu negativno uticati na zdravlje, što dodatno hrani mit o kobnim posljedicama lomljenja grane.
Zanimljivo je da se slične priče mogu pronaći i u drugim kulturama. U Japanu se, na primjer, vjeruje da neka stabla naseljavaju duhovi, dok su u keltskoj tradiciji određena drveća bila sveta i strogo zaštićena. Svuda je zajedničko uvjerenje da priroda ima svoju moć i da nepoštovanje te moći donosi posljedice.
Iako danas živimo u doba nauke i tehnologije, ove priče i dalje bude nelagodu. Mnogi će reći da ne vjeruju u praznovjerje, ali će ipak zastati prije nego što polome granu sa starog, usamljenog stabla. Možda ne zbog straha od smrti, već iz poštovanja prema prirodi i tradiciji koja nas podsjeća da nismo iznad svijeta koji nas okružuje.
- Na kraju, bilo da „drvo nesreće“ posmatramo kao mit, simbol ili upozorenje, njegova poruka ostaje snažna. Čovjek je samo gost u prirodi, a odnos prema njoj često govori više o nama samima nego o samim legendama. Možda prava nesreća ne dolazi zbog polomljene grane, već zbog zaborava da su poštovanje, oprez i skromnost vrijednosti koje su naši preci nastojali sačuvati kroz ovakve priče.
