Svake zime, čim se približe blagdani, društvene mreže preplave fotografije iz vremena bivše Jugoslavije. Izblijedjele boje, jednostavna odjeća, osmijesi koji ne djeluju isforsirano.
Uz njih gotovo po pravilu dolaze iste rečenice, isti uzdasi i ista sjetna uspoređivanja. Komentari se ponavljaju iz godine u godinu, kao refren koji svi znamo napamet: nekada je bilo bolje, jednostavnije, mirnije i, čini se, smislenije.
Oni koji su u tom razdoblju živjeli često to govore bez puno razmišljanja, kao neupitnu istinu. Život je imao sporiji ritam, manje izbora, ali i jasniju strukturu. Danas, kada nam je gotovo sve nadohvat ruke, paradoksalno imamo osjećaj da nam stalno nešto nedostaje. Kao da smo izgubili sposobnost da budemo zadovoljni onim što imamo jer stalno gledamo u ono što nemamo. Previše opcija, previše uspoređivanja i previše buke ostavlja nas praznima.
Doček Nove godine možda je i najjasniji primjer tog raskoraka između nekad i sad. Svake godine ista dilema, ali uz sve veću pompu. Izaći van i platiti basnoslovno jednu večer koja se od ostalih razlikuje samo po tome što u ponoć svima, i dragim ljudima i potpunim neznancima, poželite sreću u sljedećih dvanaest mjeseci? Ili ostati kod kuće i organizirati privatnu proslavu, s trpezom koja puca od hrane, dok društvene mreže gore od lampica, balona i savršeno usklađenih dekoracija? Kako god da se odluči, gotovo se uvijek podrazumijevaju nova odjeća, nove cipele, nova frizura i barem nekoliko fotografija koje će dokazati da je doček bio “vrijedan”.
A nekada je sve bilo mnogo jednostavnije. Upravo to potvrđuju stare fotografije s novogodišnjih i rođendanskih proslava u bivšoj državi. Stanovi su bili skromni, stolovi često puni domaće hrane, a ljudi okupljeni jedni oko drugih, ne oko kamere. Nova godina bila je blagdan za sve. Nije pravila razliku među ljudima jer je imala sekularni duh i univerzalni karakter. Pripreme su započinjale nekoliko dana ranije, ali bez stresa. Kupovala se posebna hrana, planirala se svečana večera, a televizijski program imao je centralno mjesto u svakom domu.
Televizor je bio zajednički prozor u blagdansku noć. Novogodišnji programi, glazbene emisije, humoristični skečevi i legendarne čestitke stvarali su osjećaj pripadnosti i zajedništva. U istom trenutku, u tisućama stanova, ljudi su gledali isto, smijali se istim šalama i čekali isto odbrojavanje. Točno u ponoć otvarali su se šampanjci, često domaći ili sovjetski, čaše su se sudarale, a vatromet se promatrao s prozora ili barem preko ekrana. Nije bilo važno gdje ste, važno je bilo s kim ste.
Danas, kada gledamo te slike, često projiciramo vlastitu čežnju za jednostavnijim vremenima. Možda tada nije sve bilo idealno, ali je bilo manje pritiska da sve mora biti savršeno. Ljudi nisu razmišljali o tome kako njihova sreća izgleda drugima. Nije bilo potrebe da se svaka radost dokumentira i podijeli. Trenutak se živio, a ne snimao.
Komentari ispod tih fotografija gotovo su uvijek isti: “Nikada više neće biti tako”, “Ljudi su tada imali dušu”, “Danas se sve mjeri novcem”, “Veselije nego danas”. Možda te rečenice ne govore toliko o prošlosti koliko o sadašnjosti. O umoru, zasićenju i potrebi za toplinom koju sve te lampice i skupi dočeci ne mogu nadomjestiti.
Možda nije problem u tome što se vremena mijenjaju, nego u tome što smo zaboravili da smisao ne dolazi iz spektakla, nego iz bliskosti. Nova godina, bez obzira na desetljeće, ima isto značenje samo ako je dijelimo s drugima. Sve ostalo je samo dekoracija koja se, poput lampica na društvenim mrežama, ugasi čim prođe ponoć.
