Današnja tema članka je identitet, pripadnost i onošto znači biti dijete roditelja koji dolaze iz različitih naroda. Priča jednog mladića, koji je otvorio dušu riječima: „Otac mi je Srbin, a majka Hrvatica“, postala je simbol iskrenog suočavanja s pitanjem tko smo zapravo i koliko nas oblikuju granice, nacije i prošlost naših predaka.
Njegova ispovijest izazvala je burne reakcije jer je pogodila u samu srž problema koji i dalje dijeli ljude na ovim prostorima – iako mnogi tvrde da su ti sukobi odavno iza nas.
Mladić je svoju priču započeo vrlo jednostavno, ali iskreno. Odrastao je, kako kaže, „između dvije kuće, dva jezika i dvije istine“. Njegov otac je Srbin iz unutrašnjosti Srbije, dok mu je majka Hrvatica rodom iz Dalmacije. U djetinjstvu nije razmišljao o razlikama – oboje su govorili sličnim jezikom, voljeli istu hranu, slavili život i poštovali porodicu. No, kako je odrastao, počeo je primjećivati da svijet oko njega nije toliko jednostavan. Ljudi su ga često pitali: „A što si ti? Srbin ili Hrvat?“ – pitanje koje mu se, s godinama, sve više urezivalo u svijest.
„Što sam stariji, sve više shvatam da smo svi mi zapravo ljudi prije svega“, kaže on. „Nisam mogao birati gdje ću se roditi, ni tko će mi biti roditelji. Ali mogu birati kako ću gledati na svijet i druge ljude.“
U tinejdžerskim godinama, priznaje, bilo mu je najteže. Tokom školovanja, neki su ga zadirkivali, dok su drugi pokušavali da ga „privuku“ na svoju stranu – jedni su govorili da treba ponosno isticati srpsko porijeklo, a drugi da je hrvatski narod njegov pravi identitet. On sam, međutim, nije osjećao potrebu da bira. Njegovo srce pripadalo je oboma, jer su ga i otac i majka naučili isto – da se čovjek ne mjeri vjerom ni nacijom, nego djelima i dobrotom.
Kasnije, kada je otišao na fakultet, susreo je mnogo ljudi slične priče. Upoznao je studente čiji su roditelji iz različitih država bivše Jugoslavije, a koji su, baš kao i on, tražili svoje mjesto između podijeljenih svjetova. „Tada sam shvatio da nas ima mnogo više nego što sam mislio“, kaže. „Mi smo djeca jednog prostora koji je nekada bio jedno, i koliko god da se trudili da ga razdvojimo, u nama i dalje živi to zajedništvo.“
Posebno ga pogađa kada vidi kako starije generacije i dalje nose mržnju i nepovjerenje, dok mlađi ljudi sve više žele mir i normalan život. „Neki moji prijatelji ne razgovaraju sa susjedima samo zato što su druge vjere. A ja, kada pogledam svog oca i majku, vidim koliko se vole i poštuju, i pitam se – zar to nije važnije od svega?“
Mladić ističe da ne bježi od svog porijekla. Naprotiv, ponosan je na obje strane. Kaže da voli srpsku slavu i božićne običaje, ali isto tako i hrvatske blagdane, pjesme i more. „Za mene je to bogatstvo, a ne sramota“, dodaje. „Zahvalan sam što mogu razumjeti i jedne i druge, što mogu voljeti dvije zemlje i dva naroda.“
Njegove riječi izazvale su snažne reakcije na društvenim mrežama. Neki su ga podržali i rekli da je upravo on primjer budućnosti, dok su drugi pokušali da ga napadnu, tvrdeći da „sjedi na dvije stolice“. No, on je na to odgovorio jednostavno: „Ne sjedim na dvije stolice, nego stojim na mostu. A most spaja, ne razdvaja.“
Ta rečenica, možda više od svega, sažima suštinu njegove priče. Mladić vjeruje da upravo oni koji u sebi nose različite korijene mogu biti most između naroda i simbol pomirenja. „Možda će moja generacija biti ta koja će prestati brojati krvna zrnca“, kaže. „Jer ako mi ne naučimo praštati i razumjeti, opet ćemo ponavljati greške naših roditelja.“
U završnici svoje ispovijesti, rekao je da danas više nego ikada osjeća mir u sebi. Shvatio je da mu nije potrebno da se svrstava ni na jednu stranu, jer je njegov identitet cjelovit i bez etiketa. „Ja sam čovjek koji voli ljude, koji poštuje svoje korijene i koji vjeruje da nas različitosti čine boljima. Ako to nekome smeta – to više govori o njemu nego o meni.“
Njegova priča podsjeća da su najvažnije vrijednosti ljubav, razumijevanje i poštovanje. Bez obzira na to odakle dolazimo, svi nosimo u sebi isti san – da živimo u miru i da nas ne dijele stvari koje nismo birali. Ovaj mladić pokazao je da istina i pomirenje počinju u srcu, a ne u političkim govorima.
Možda je upravo zato njegova ispovijest toliko dirnula ljude: jer u njoj nema politike, samo iskrenost. Jer svako od nas, u nekom trenutku života, mora pronaći svoj odgovor na pitanje „ko sam ja“. A njegov odgovor je jednostavan, ali dubok – *čovjek sam, i to mi je dovoljno.
