Danas Vam donosimo omiljeni doručak iz bivše Jugoslavije mnogima i danas budi uspomene na djetinjstvo, mirise bakine kuhinje i dane kada se sve radilo s ljubavlju i bez žurbe.
U to vrijeme, doručak nije bio brz zalogaj uz put, već pravi porodični obrok. Među brojnim receptima koji su obilježili to doba, jedan se posebno ističe – mekani, mirisni i prozračni zalogaji koji su bolji i od uštipaka, a toliko fini da se tope u ustima. Riječ je o receptu koji se prenosio s koljena na koljeno, jednostavnom, jeftinom, a savršenom doručku koji se i danas može naći na trpezama širom regiona.
Ovaj doručak mnogi poznaju pod različitim imenima – ponegdje ih zovu pogačice, drugdje mekike, languši, mekani kolači ili jednostavno “ono što baka pravi nedjeljom ujutro”. Ipak, suština je ista – riječ je o jednostavnom tijestu od nekoliko osnovnih sastojaka koje se prži ili peče dok ne dobije zlatnu koricu, a unutrašnjost ostane mekana i pahuljasta. Ono što ga čini posebnim jeste osjećaj doma, topline i zajedništva koji se širi čim se miris svježe pečenog tijesta proširi kuhinjom.
Za pripremu ovog tradicionalnog doručka potrebno je tek nekoliko sastojaka koje svi imamo u kući. Brašno, mlijeko ili jogurt, malo soli, jaje, kašika ulja i prašak za pecivo – to je sve što vam treba. Neki dodaju i malo kvasca za dodatnu mekoću, dok drugi tvrde da je tajna u korištenju kiselog mlijeka ili čak mineralne vode. Bez obzira na varijaciju, rezultat je uvijek isti – zlatni, topli zalogaji koji se ne mogu prestati jesti.
Priprema počinje tako što se svi sastojci umiješaju u glatko tijesto koje ne smije biti ni previše tvrdo ni previše rijetko. Zatim se tijesto ostavi da malo odmori, barem desetak minuta, kako bi se svi sastojci povezali. Nakon toga se razvije na pobrašnjenoj površini, pa se reže na komade – kvadratiće, krugove ili trake, zavisno od tradicije i ukusa domaćice.
U dubokoj tavi zagrije se ulje, a zatim se pažljivo spuštaju komadići tijesta. Za nekoliko minuta, oni nabubre, porumene i dobiju onaj neodoljivi miris koji podsjeća na stare dane. Pečeni se vade na papirne ubruse da upiju višak masnoće, i to je trenutak kada se kuhinjom širi toplina i iščekivanje – svi znaju da je doručak spreman.
Najbolje se jedu dok su još topli. Neko ih voli preliti domaćim sirom i kajmakom, neko ih jede sa džemom od šljiva ili kajsija, dok drugi najviše uživaju u kombinaciji sa medom. U nekim krajevima, serviraju se i uz bijelu kafu ili čaj, dok ih u drugima obavezno prate domaći ajvar i jogurt. Bilo slani ili slatki, ovi zlatni zalogaji osvajaju na prvi ugriz.
Posebna čar ovog recepta leži u jednostavnosti. Ništa ne treba mjeriti precizno, dovoljno je pratiti osjećaj – “da tijesto bude mekano pod rukom, ali da se ne lijepi”. Upravo ta spontanost i jednostavnost daju mu posebnu draž. To nije samo doručak, to je uspomena, ritual i dio kulture koji spaja generacije.
Starije domaćice često kažu da je sve u toplini ruku – da tijesto mora “osjetiti” ljubav. I možda je baš zato ovaj doručak toliko ukusan. Svaki komad ima svoju priču, svoj miris i okus koji vraća u vrijeme kada su kuće mirisale na domaće, a svaka nedjelja imala svoj miran, porodični početak.
Ako još niste probali ovaj klasik iz bivše Jugoslavije, vrijeme je da ga napravite. Za manje od pola sata dobićete doručak koji je bolji od uštipaka, mekan kao oblak i neodoljivog mirisa. Poslužite ga toplog, podijelite s onima koje volite i uživajte u jednostavnom zadovoljstvu koje podsjeća da su najbolji ukusi često oni najjednostavniji – baš kao što su ih nekada pravile naše bake.
