U današnjem članku donosimo priču o hrabroj mladoj ženi koja je odrasla bez roditelja, prepuštena sebi i sopstvenoj snazi, a čiji se život promenio onda kada je to najmanje očekivala.
Odrasla bez topline doma, bez sigurnog oslonca i bez ičije ruke koja bi je vodila kroz djetinjstvo, rano je naučila da se brine o sebi. Beogradske ulice postale su njen dom, a svakodnevna borba za osnovne stvari bila je njena realnost. Ipak, i u takvim okolnostima zadržala je u sebi tihu želju za boljim životom, iako nije znala gdje bi taj put mogao da je odvede. Riječ je o poznatoj glumici Miri Banjac.
Još kao dijete osjetila je šta znači biti sam. Nije imala koga da pita za savjet, nije imala kome da se požali niti nekog ko bi joj pokazao najobičnije životne navike. Sve što je znala, naučila je kroz iskustvo, često bolno. Kada je napunila četrnaest godina, odlučila je da više ne može da ostane u instituciji u kojoj je bila smještena. Osjećala je nelagodu, nesigurnost i duboku usamljenost, pa je one noći, bez plana i bez cilja, izašla i nikada se nije vratila.
Beograd je bio ogroman i hladan za djevojčicu koja nikome nije pripadala. Noći su joj bile najteže, jer tada se najjasnije čula tišina, a ona je uvijek budila strahove. Dani su prolazili u pokušaju da pronađe hranu, sklonište i način da preživi još jedan dan. Često bi se povlačila u tihe dijelove grada, gdje je mogla bar nakratko da se odmori. Usprkos svemu, nije radila ništa zbog čega bi se kasnije stidjela. Borila se pošteno, iako je život nije mazio.
Ali onda se desio dan koji joj je promijenio sudbinu. Tog jutra, iscrpljena i gladna, sjedila je na klupi u blizini jednog parka. Nije imala snage da nastavi dalje. Bio je to trenutak kada je prvi put pomislila da više nema kamo. Tada joj je prišao nepoznat muškarac, koji je primijetio da nešto nije u redu. Nije je pitao neugodne stvari, nije je osuđivao niti procjenjivao. Jednostavno joj je ponudio čašu vode i pitao da li joj treba pomoć.
Isprva je bila sumnjičava. Navikla je da se oslanja samo na sebe. Ali njegov glas bio je miran, blag i nimalo prijeteći. Predstavio se kao Marko, običan čovjek koji je često prolazio tom rutom i koji se, kako je rekao, “jednostavno nije mogao praviti da je ne vidi”. Bila je to prva iskrena briga koju je neko pokazao prema njoj.
Marko je kontaktirao centre za socijalni rad, raspitao se o mogućnostima i pobrinuo se da ona dobije smještaj i osnovnu njegu. Ali ono što je njoj najviše značilo bila je činjenica da se neko, po prvi put, potrudio oko nje. Počela je vjerovati da postoji nada. Marko nije odustao ni kada su papiri trajali dugo, ni kada je bilo potrebno mnogo razgovora i posredovanja. Bio je uporan, ali nenametljiv, a ona je polako počela da se osjeća sigurnije.
Vremenom je dobila i priliku da nastavi školovanje. Otkrila je da je pametna, marljiva i da joj znanje ide od ruke. Njena promjena bila je vidljiva svima. Više nije bila izgubljena djevojčica bez smjera. Postajala je mlada žena koja zna šta želi, koja razumije da je vrijedna i koja se konačno osjeća voljeno, bar kao prijatelj i ljudsko biće.
Danas, kada se osvrne na sve što je prošla, kaže da su je godine borbe oblikovale, ali da je Marko bio ključni trenutak njenog života. On nije bio heroj u filmovima, već običan čovjek sa dobrom dušom. A ponekad je upravo to sve što je potrebno – jedan čovjek da se pojavi u pravom trenutku i pruži ruku. Njegov čin dobrote promijenio je njen život, ali i njoj dao snagu da jednog dana i sama bude nečija ruka spasavanja.
Njena priča podsjeća da i u najvećim gradovima, usred buke i žurbe, postoji nada. Nekad je dovoljno malo pažnje da se nečiji život preokrene i da jedna mlada osoba dobije priliku da ponovo vjeruje u ljude.
