Mira Furlan,je veoma cijenjena ličnost jugoslovenske i svjetske kinematografije, ostavila je trajni utjecaj na sferu glume. Njena izuzetna privlačnost i izuzetan talenat izdvojili su je. Njen život odražavao je zadivljujuće priče koje je prikazala na ekranu, ako ne i nadmašivši ih u čistoj nevjerovatnosti. Usred vrhunca svoje slave, napravila je hrabru odluku da napusti sve zbog ljubavi i krene na novi početak u Americi, nesvesna ogromnih trijumfa koji je tamo čekaju.
Kroz svoje memoare “Voli me više od svega na svijetu”, proslavljena Mira Furlan ogolila je svoju dušu, dopuštajući da se i najdubljim emocijama izdignu u prvi plan.
U hladnoj zimi 1991. godine, usred jedne od najžešćih zima ikada zabeleženih u Njujorku, nalazim se kako odlazim iz svog radnog mesta, kafea Monako, obučen u konobarsku odeću. Čvrsto držeći strane novine u rukama, hrabro se nosim sa niskim temperaturama dok nosim dekoltiranu bluzu, obaveznu komponentu moje uniforme. Zauzimajući svoju poziciju na užurbanoj raskrsnici Amsterdama i Broadwaya, nestrpljivo otvaram novine i otkrivam zadivljujući naslov: “Tragična sudbina cijenjene hrvatske glumice.”
Prisjećajući se svog nesigurnog osjećaja sebe, razmišljam o opisu datom u svom CV-u: “cijenjena glumica pozorišta i voljena zvijezda platna, okićena brojnim priznanjima.” Zar me nije obožavala i publika i kolege? Kako sam odjednom postao etiketiran kao izdajica? Odakle potiče taj nedokučivi animozitet? I kako da upravljam svojim interakcijama s njom? Nisam li ja bio glas koji je govorio protiv nacionalizma i rascjepkanosti moje domovine, zemlje koja više ne postoji? Nisam li ja bio idealista koji je vjerovao da umjetnost ima moć da nas zaštiti od ratnih razaranja? Nisam li ja bio jedan od “dobrih momaka”? Ako je to istina, kako sam se našao pretvoren u protivnika naroda?
U ušima su mi odzvanjale riječi mojih roditelja: “Kloni se politike”. I tako jesam. U svom odrastanju unutar granica nacije poznate kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, smatrao sam da je politika krajnje dosadna. Bilo je to carstvo koje sam prezirao, ispunjeno tim nerazlučivim, izmjenjivim figurama koje su obukle sumornu sivu odjeću. U svojoj mladalačkoj oholosti, vjerovao sam da sam iznad takvih vulgarnih ljudskih poduhvata. Moj jedini interes je bio u oblasti umetnosti. Ništa drugo za mene nije imalo nikakvu vrijednost.
Politika mi nikada nije postala lično zanimanje; nego se nasilno ubacio u moj život. Usred New Yorka, drhteći u svojoj oskudnoj konobarskoj odjeći, nalazim se okružena ravnodušnim pojedincima koji ostaju nesvjesni mog identiteta. Bore se da me smjeste, kao i moju nepostojeću domovinu. Jugoslavija, možda? Ili je to bila Čehoslovačka? Sve je to previše za njih da se trude da shvate. Zašto bi ih bilo briga? Događaji koji se odvijaju dešavaju se u dalekoj oblasti, utičući na ljude koji se percipiraju kao drugačiji, necivilizovani i primitivni. Oni više vole da se urone u prastare animozitete, grade barijere umjesto da njeguju veze.
Davne 1991. godine naši američki poznanici su govorili koliko smo različiti od ostatka svijeta. Vjerovali su da ne možemo shvatiti primitivno i mržnjom ispunjeno ponašanje plemenskih društava, uvjereni da se takve stvari nikada ne bi mogle dogoditi u našoj zemlji. Međutim, kako idemo naprijed u 2019., njihova perspektiva se drastično promijenila. Svijet u kojem sada živimo nevjerovatno podsjeća na očaj koji smo nekada ostavili za sobom 1991. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji moglo poslužiti kao predznak, samo predjelo prije glavnog jela? Može li se saznati iz naizgled nepovezanih priča onih sa ruba? Mogu li njihovi narativi postati naši? Možda sve priče pripadaju nama, tkajući se zajedno da formiraju kolektivnu tapiseriju. Držim se ove nade, radi budućih generacija i njihovog inherentnog prava da traže sreću. Ovaj osjećaj je glumica lijepo izrazila u svojoj knjizi, podsjetivši nas da smo svi međusobno povezani.
U okviru svog narativa, posvetila je poseban dio pripovijedanju o duboko traumatičnom incidentu koji je imao dalekosežne implikacije tokom čitavog njenog postojanja – seksualnog napada koji je počinila nadaleko cijenjena osoba, čiji je identitet odlučila da skriva.
Na ovim stranicama nalazi se odabrani dio iz cijele knjige.
U zimsko veče, nalazim se kako stojim u zajedničkom kupatilu Citea, spreman da se očistim. Voda se spušta na mene, pružajući utjehu nakon dugog dana lutanja ulicama i razmišljanja o mom izoliranom postojanju. Zatvorenih očiju uživam u utješnom osjećaju tople vode koja mi grli kožu.
