Ponekad, koliko god dobri bili, ne možemo promijeniti okolnosti koje nam život predstavlja. U sljedećem odjeljku današnjeg članka pronaći ćete duboko dirljivu priču o ženi koja se našla izolirana u trenutku kada joj je podrška bila najpotrebnija.
Priča o Jeli, 76-godišnjoj baki koja dolazi iz prošlosti koja je nekada uključivala obitelj, prijatelje i život pun odgovornosti, sada predstavlja potresnu sliku usamljenosti i razočaranja. Unatoč četvero djece, nitko je više ne posjećuje.
Prestali su sporadični telefonski pozivi, nema unuka koji bi joj pohrlili u zagrljaj, nema rođendanskih torti okićenih svjećicama koje bi puhale u veselom smijehu. Na njihovom mjestu prevladava mučna tišina — teška, hladna i gotovo nepodnošljiva.
Udovica je više od dvadeset godina, a njezin životni narativ obilježen je brojnim izazovima. Nakon što joj je suprug preminuo, nakratko se preselila drugdje u potrazi za novopronađenom srećom; međutim, na kraju je prekinula vezu iz osobnih razloga. Zatim se vratila brinuti se za svog brata, koji je bio invalid, želeći joj pružiti podršku.
Taman kad se činilo da bi mogla pronaći stabilnost, njeno zdravlje se pogoršalo. U 55. godini života doživjela je tešku srčanu aritmiju, koja je svakodnevnicu pretvorila u borbu.
Unatoč okolnostima, Jela je nastojala održati snagu. Pas joj je bio vjeran pratitelj, njoj je pružao odanost i motivirajući razlog za svako jutro, a ona njemu pažnju i utjehu. Dok joj se svijet postupno rušio, pomagala je bratu koliko je mogla. Iako je njezin odnos s djecom bio daleko od idealnog, oni su joj povremeno priskočili u pomoć u najtežim trenucima.
Zatim je došla pandemija – nevidljiva prepreka koja je, kaže ona, prekinula ono malo obiteljskih veza koje su ostale.
Označena kao “rizična”, pomoć je potisnuta na balkon. Njezini su se unuci gotovo potpuno povukli iz njezina života. Rođendanske čestitke i gotovina koje je slala za njihove rođendane postali su jednosmjerna gesta. Posjeti, razgovori i društvene interakcije su prestali. Tijekom četiri godine uspjela ih je ponovno spojiti u dva navrata: jednom za Božić i jednom za rođendan; međutim, kaže da ni u tim trenucima nije osjećala pravu povezanost s njima.
Trenutak kada je shvatila da njezin najmlađi unuk ne zna svoje ime ostavio je dubok utjecaj na nju. Ovo dijete, odgajano u kućanstvu svojih drugih djedova i bake, odmah iza ograde, nije imalo nikakve veze s njom, unatoč tome što ih je dijelio samo vrt. Prizor takve bliskosti u kombinaciji s emocionalnom distancom srcepara više nego što bi to bilo koja riječ mogla prenijeti.
Jela identificira svoju kćer kao osobu za koju vjeruje da je imala značajnu ulogu u pucanju obiteljskih veza. Primjećuje da se njezina kći naglo povukla i od nje i od svoje braće i sestara, što je izbor za koji kaže da je ostavio trajne posljedice za cijelu obitelj. Unuci su prestali međusobno komunicirati, što je dovelo do raspada onoga što je nekoć bila njihova obiteljska jedinica.
Unatoč tome što je razmatrala mogućnost podnošenja pravnog zahtjeva za pravo na posjećivanje svog najmlađeg unuka, na kraju je odustala od toga. Trenutno, kaže, jednostavno pokušava izdržati svaki dan, buljeći u prazna vrata svoje kuće. Apstinira od alkohola i duhana, i nikada nije bio izvor problema; njegova jedina želja bila je svjedočiti sreći svoje djece i unučadi, kao i imati koga zagrliti.
U svojoj ispovijesti izražava ponos što je svoju djecu odgojila u marljive i poštene osobe. Međutim, trajna bol njihove izgubljene povezanosti s njom – i kao majkom i bakom – ostaje duboka. Ponekad razmišlja o tome kako nastavlja ustrajati, unatoč svemu što se dogodilo. Njezina pripovijest služi kao tiho upozorenje: ne dopustiti onima koji su nas odgojili da nestanu u mraku dok jurimo kroz vlastite živote.
