Kupnja stvari iz druge ruke postala je popularna praksa koja se sve više doživljava kao pametan, ekološki prihvatljiv i financijski racionalan izbor.
Danas, kada su cijene novih proizvoda u porastu, second-hand, vintage, razmjena i naslijeđivanje postali su vrlo privlačni načini kako uštedjeti novac i smanjiti potrošnju. Uz to, mnogi smatraju da takav način kupnje predstavlja zdrav otpor prema potrošačkom društvu koje naglašava stalnu potrebu za novim stvarima.
Međutim, iako se ova praksa sve više prihvaća, postoji jedan aspekt koji rijetko dobiva dovoljno pažnje – što se zapravo događa s predmetima koji su pripadali nekoj drugoj osobi, i kakav utjecaj mogu imati na naš život kad ih uvedemo u svoj prostor?
Za mnoge ljude, kupnja rabljene odjeće ili predmeta može se smatrati uglavnom praktičnom i higijenskom odlukom. Ipak, za druge postoji i dublja dimenzija koja se tiče prijenosa nečega što nije lako izmjeriti: osjećaja, raspoloženja, pa čak i povijesti koju ti predmeti nose sa sobom. Čak i ako izbjegnemo riječ „energija“, teško je ne primijetiti da predmeti imaju neku vrstu biografije. Svaka stvar koju smo koristili, nosili, ili u koju smo uložili emocije, čini se kao da ima svoj trag, koji ostavlja pečat na onome tko ju je nosio, i to je nešto što se često osjeti pri dodiru s tuđim stvarima.
Jedan od najčešćih fenomena s kojima se ljudi susreću je osjećaj da predmet, iako objektivno dobar i ugodan za korištenje, jednostavno ne „odgovara“ osobi koja ga nosi. Bez obzira na boju, kroj ili veličinu, postoji nešto u tom predmetu što nas ne povezuje s njim. To nije nužno nešto racionalno, već intuitivno – osjećaj da nije naš, ili da je prepun emocija, uspomena ili iskustava prethodnog vlasnika.
- Predmet koji je bio dugo uz jednu osobu, nosio ga je kroz svakodnevne rutine i intimne trenutke, nosi sa sobom i unutarnje stanje te osobe. To može biti osjećaj tuge, bolesti, stresa ili iscrpljenosti, a taj utjecaj nije uvijek vidljiv, ali ponekad se itekako osjeti.
Kvantna fizika nudi jednu zanimljivu metaforu koja može pomoći u razumijevanju tog fenomena. Postoji teorija koja sugerira da sustavi koji su bili u interakciji više nisu potpuno neovisni jedan o drugome. Iako se ne radi o znanstvenom dokazu da odjeća ili predmeti upijaju emocije, ova ideja može pomoći objasniti zašto neki predmeti jednostavno nisu neutralni. Ako je kaput, pidžama ili posteljina bili uz osobu koja je prolazila kroz teške trenutke, poput bolesti, straha ili iscrpljenosti, prirodno je da će neki ljudi osjetiti nelagodu kad dođu u kontakt s tim predmetom.
Posebnu pažnju treba posvetiti predmetima koji su pripadali osobama koje su bile teško bolesne ili su preminule. U mnogim kulturama postoji intuitivni oprez prema stvarima pokojnika, koji se često ne dijele nasumično, već podliježu određenim ritualima, kao što su spaljivanje ili čišćenje. To nije samo zbog emocionalne povezanosti, nego i zbog toga što ti predmeti nisu samo uspomena, već i produžetak života koji je imao specifičnu dinamiku – možda obeleženu patnjom ili dugotrajnim stresom. Kada te predmete preuzimamo, u svoj dom unosimo dio tog života i njegove unutarnje klime.
Osim ove emocionalne i simboličke dimenzije, postoji i konkretna medicinska strana. Liječnici već dugo upozoravaju da rabljena odjeća, posebno ona koja nije poznata izvoru, može nositi rizike poput prijenosa infekcija ili kožnih bolesti. Djeca, čiji je organizam osjetljiviji, posebno su u opasnosti, jer njihova koža i dišni sustav reagiraju snažnije na takve prijetnje. Drugi problem može nastati ako se pokušamo „spasiti“ predmet korištenjem agresivnih kemikalija, što može ostaviti tragove koji mogu biti opasni, posebno za djecu. Stoga, sigurnost postaje najvažniji kriterij, a u nekim slučajevima možda je bolje odabrati novu odjeću, iako jednostavniju.
S druge strane, postoji i razlika u pristupu stvarima unutar obitelji. Za mnoge ljude, stvari koje su bile u obitelji – poput starog kaputa ili odjeće starijeg djeteta – ne doživljavaju se kao strani predmeti. Unutar obitelji, predmeti ostaju unutar poznatog konteksta, čime se smanjuje osjećaj „stranosti“ koji može nastati kad uzimamo stvari od potpune nepoznate osobe. Ovdje se ne preuzima tuđa priča, već se nastavlja zajednička.
Obuća je posebno osjetljiva kategorija kada je riječ o tuđim stvarima. Cipele i tenisice dolaze u izravan kontakt s tlu, prljavštinom i bakterijama, pa mogu nositi mnoge potencijalne zdravstvene rizike. Osim toga, obuća nosi i simboličku težinu, jer hodamo u njoj kroz različite situacije – od stabilnosti do iscrpljenosti. Obuća stoga može biti najosjetljiviji predmet kada je riječ o stvarima koje su pripadale nekome drugom.
Na kraju, donošenje odluka o tome hoćemo li prihvatiti tuđe stvari u svoj prostor trebamo temeljiti na nekoliko faktora: prvo, važno je znati povijest predmeta i njegovog prethodnog vlasnika, zatim važno je poslušati vlastitu intuiciju i osjećaj, i konačno, treba razmotriti higijenske aspekte i sigurnost. Ukoliko osjećate nelagodu, možda je bolje odabrati nešto novo. Na kraju, svaka odluka treba biti svjesna i osobna. Cijena i ekološki razlozi su važni, ali najvažniji kriterij ostaje osjećate li se dobro s tim predmetom.
