Za bračni par Bennett, prvih nekoliko mjeseci s njihovim novorođenim sinom Noahom izgledali su gotovo savršeno. Beba je bila zdrava, mirna, spavala je bolje nego što su se nadali, a njihov vjerni njemački ovčar Thor ponašao se kao pravi čuvar. Stalno je ležao blizu Noahove kolijevke, pazeći da sve bude u redu. Michael i Rachel su često komentarisali kako imaju sreće — njihov mali dom bio je ispunjen tišinom, toplinom i neočekivanim mirom.
Ali onda je, bez ikakvog upozorenja, sve to počelo da se mijenja.
Najprije su primijetili neobično Thorovo ponašanje. Pas bi se ponekad usred noći trznuo, lagano zarežao i ponovo se smirio. To su pripisali snovima ili nekakvom zvuku spolja. Međutim, narednih dana njegovo ponašanje postajalo je sve intenzivnije. Umjesto tihog režanja, pojavio se dubok, prijeteći zvuk koji je odjekivao njihovom spavaćom sobom i budio i njih i bebu. Thor je svake noći, gotovo u isto vrijeme, ustajao i odlazio do Noahove sobe. Stajao bi kraj krevetića, ukočeno gledajući u isti ugao zida. Nikada prema bebi — uvijek prema praznom, naizgled sasvim običnom dijelu prostorije.
Michael i Rachel su bili zbunjeni i zabrinuti. Pokušali su sve što im je palo na pamet. Spavali su u istoj sobi sa Noahom, uključivali noćna svjetla, palili difuzore sa eteričnim uljima koja bi trebala umiriti i psa i dijete. Postavili su čak i kameru koja je cijele noći snimala svaki ugao sobe, nadajući se da će otkriti šta privlači Thorovu pažnju. Ali ništa se nije dešavalo — barem ništa što bi kamera zabilježila. Thorovo režanje i Noahovi sve češći noćni krikovi ostali su misterija.
Sedme noći, iscrpljen od nespavanja i zabrinut za sigurnost svoje porodice, Michael je odlučio da je dosta. Ako Thor reži prema tom zidu, nešto tamo mora biti. Zaobišao je krevetić, popeo se na stolicu i odvrnuo ventilacijski poklopac. Iz otvora je odmah udario ustajali, hladan vazduh. Nekako je znao — nešto je unutra.
Kada je zavučenom rukom napipao malu drvenu kutiju i izvukao je napolje, osjećao je kako mu se stomak steže. Otvorio ju je, očekujući možda sitnice prethodnih vlasnika, ali sadržaj je bio mnogo jeziviji: stare, požutjele fotografije, gomila pisama i mali dnevnik datiran iz 1982. godine. Michael je otvorio prvu stranicu i srce mu je počelo ubrzano da lupa.
„Oni mi ne vjeruju“, pisalo je urednim, ali drhtavim rukopisom. „Ali nešto dolazi kroz zid. Svake noći. Moj pas reži, beba plače, a ja ostajem budna do jutra.“
Rachel je kleknula pored njega, držeći Noaha u naručju. „Michael… ovo je pisala žena koja je živjela ovdje prije nas. Čak spominje i psa.“ Kada su nastavili listati dnevnik, riječi su postajale sve mračnije. Žena je opisivala sjenku koja se pojavljivala pored krevetića njenog djeteta, tamnu figuru koju niko osim nje i psa nije vidio. Ljekari su je uvjeravali da je preumorna. Muž je tvrdio da je histerična.
A onda — iznenadni prekid. Dnevnik se završio bez objašnjenja.
Sljedećih dana Michael je kontaktirao prethodne vlasnike i saznao strašnu istinu: žena je zaista nestala. Nikada nije pronađena, a porodica je ubrzo napustila kuću, ostavljajući Noahovu buduću sobu zatvorenu skoro cijelu deceniju.
Rachel je odmah preselila Noahov krevetić u njihovu spavaću sobu. Thor se više nije ponašao panično, ali je ostao oprezan. Majstori koje je Michael pozvao otkrili su stari, ilegalni prolaz iza zida, zaključan iznutra. Iako nisu pronašli ništa opasno, osjećaj nelagode nije nestao.
Rachel je odlučila potpuno obnoviti sobu — novi zidovi, nova boja, novi početak. Kada je sve završeno, Thor je prvi put mirno legao pored krevetića, bez ijednog znaka nervoze. Te noći Noah je prespavao do jutra.
- Michael i Rachel su sjedili na kauču, iscrpljeni ali spokojni. „Možda nikada nećemo znati šta se zaista dogodilo,“ rekao je Michael tiho. Rachel je klimnula, gledajući Thora. „Ali jedno je sigurno — naš pas nas je upozorio. I mi ga više nikada nećemo ignorisati.“ Pas je samo lagano mahnuo repom, kao da se slaže.
