Poznato je da je u današnje vrijeme sve više brakova koji se završe ubrzo nakon sklapanja. S pojavom interneta i društvenih mreža ova pojava je postala veoma česta.
Nikola iz Beograda nikada nije mislio da će se naći u situaciji o kakvoj se obično snimaju filmovi. Bio je, kako kažu, „normalan čovjek“ radio je svoj posao, brinuo o porodici i vjerovao ženi s kojom je bio u braku već sedam godina.
Njihov život izgledao je mirno, bez većih trzavica. Ipak, u posljednje vrijeme, nešto mu nije dalo mira. Njegova supruga Ana postala je udaljena, često zamišljena, a telefon nije ispuštala iz ruke. Iako je pokušavao da ignoriše sumnju, osjećaj da se nešto dešava postajao je sve jači.
Sve je počelo jedne obične večeri, kada se Ana vratila kući s posla neobično raspoložena, ali i nervozna. Nikola je primijetio da joj ekran telefona stalno sija, ali čim bi se približio, ona bi ga brzo zaključala. Tog trenutka, u njemu se probudio nemir koji ga nije napuštao. Nije želio da pravi scene, ali je odlučio da otkrije istinu — na svoj način.
Nekoliko dana kasnije, dok je Ana bila u kupatilu, njen telefon je zazvonio. Nikola je pogledao ekran i vidio broj koji mu ništa nije značio, ali osjećaj mu je rekao da ga mora zapamtiti. Zapisao ga je na papir i odlučio da ne reaguje odmah. Te noći dugo nije spavao, razmišljajući da li da pozove broj i sazna s kim njegova žena komunicira.
Sljedećeg jutra, dok je Ana otišla na posao, Nikola je skupio hrabrost i okrenuo broj. Nakon par sekundi javio se muški glas.
– „Halo?“ – rekao je nepoznati muškarac.
– „Zdravo, ovdje Nikola. Vidim da si zvao moju suprugu Anu.“
Kratka tišina, a zatim miran, gotovo hladan glas:
– „Aha… pa, ona mi je rekla da si možda ti.“
Nikolu je ta rečenica probola kao nož. Pokušao je ostati pribran, ali mu je bilo jasno da muškarac s druge strane zna mnogo više nego što bi trebalo.
– „Znaš li ko sam ja?“ – upitao je Nikola.
– „Znam da si njen muž,“ odgovorio je. „Ali vjeruj mi, nije kako misliš.“
Tada je Nikola zatražio da mu kaže istinu. Muškarac je duboko uzdahnuo i izgovorio broj – broj hotelske sobe.
– „Ako želiš da znaš sve, dođi večeras u sobu 214 u hotelu na Novom Beogradu. Vidjećeš sam.“
Nikoli su kroz glavu prolazile stotine misli. Bio je to trenutak kao iz filma – sve ono što je osjećao, sada je dobilo oblik. Tog dana nije radio ništa drugo osim što je čekao da padne noć. Kada je došao trenutak, odvezao se do hotela, parkirao automobil i stao ispred vrata sobe. Srce mu je tuklo kao nikad prije.
Lagano je pokucao. Vrata su se otvorila i pred njim je stajala Ana – zatečena, blijeda, bez riječi. Iza nje, u sobi, stajao je isti onaj muškarac koji mu je nekoliko sati ranije dao broj. Nije morao ništa pitati. Sve mu je bilo jasno.
U tišini koja je trajala čitavu vječnost, Ana je pokušala nešto da kaže, ali riječi su joj se gubile. Nikola je samo pogledao oko sebe, vidio otvorenu bocu vina na stolu i dvije čaše. Okrenuo se i otišao bez ijedne riječi.
Kasnije je rekao prijateljima da nije htio praviti dramu, da mu je bilo dovoljno što je sam vidio istinu. „Kao da sam bio u filmu,“ rekao je. „Samo što ovo nije imalo srećan kraj.“
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Nikola kaže da se ne kaje što je otkrio prevaru. „Istina boli, ali je oslobađa,“ priznaje. „A onaj broj – broj hotelske sobe – zauvijek će mi ostati urezan u pamćenje kao simbol trenutka kada je sve postalo jasno.“
Njegova priča brzo se proširila društvenim mrežama, jer mnogi u njoj prepoznaju ono o čemu se rijetko govori naglas: da ponekad, koliko god željeli da vjerujemo, istina čeka iza vrata – i da je samo pitanje vremena kada ćemo skupiti snagu da pokucamo.
