Nikola Đuričko, umjetnik koji je nedavno doživio pad popularnosti u Sjedinjenim Državama, pripisuje svoj izvanredni glumački talent i svjetski uspjeh svojoj baki Tomaniji. Đuričko je ostvario mnoge značajne uloge u domaćoj kinematografiji, ali često se zaboravlja da je i njegova baka bila priznata glumica u svoje vrijeme.Rođena u Šapcu 1914. godine, Tomanija Jeremić i njena porodica napustili su rodni grad kada je imala samo godinu i pol. Nakon što su se suočili s nekoliko izazova, na kraju su stigli do Francuske, gdje je Tomanija započela svoju karijeru na pozornici u gradovima Mentonu i Nici. Tokom tri godine, zajedno s prijateljima, izvodila je srpske pjesme, iako su se povremeno suočavali s nesuglasicama. Sjećajući se teškog financijskog stanja i siromaštva iz prošlosti, Tomanija se prisjeća izazova s kojima su se ona i njezini vršnjaci suočavali. Ipak, njihova strast prema kazalištu i dubok osjećaj zajedništva pružili su im veliku radost i ispunjenje tokom tih teških vremena.U početku, tokom rata, preselili su se u Pančevo, gdje je Tomania četiri godine nastupala u Beogradskom dramskom pozorištu.
Uprkos priznanjima za svoje umjetničke vještine, njen radni odnos prekinut je iznenada i bez obrazloženja. No, umjesto da se povuče u mirovinu i traži mirovinu, odlučila se pridružiti Narodnom kazalištu. Unatoč postignućima koje je ostvarila, često je bila zanemarivana i podcijenjena. Godine 1966., Tomania je osvojila nagradu na Rimskom filmskom festivalu za svoju izvanrednu izvedbu u filmu “Čovjek s fotografije”. Iako je dobila priznanje za svoj rad, Tomania nije pridavala veliki značaj slavi. U svojoj umjetničkoj karijeri, smatrala je slučajne uspjehe rijetkim i prolaznim. Njeno gledište o slavi bilo je drugačije od uobičajenog, što se može vidjeti u njenom divljenju poeziji Desanke Maksimović, koja ju je godinama inspirirala.Dok slikari i skladatelji stvaraju djela koja mogu preživjeti i nakon njihova života, glumci su osuđeni na to da im nakon smrti ostaje samo sjećnje. Glumačka umjetnost je prolazna i brzo postaje dijelom prošlosti. Kako je istaknuto u intervjuu iz 1975. godine, glumica je jasno izrazila svoje prihvatanje te činjenice, bez ikakvog žaljenja. Jednostavno je prihvatila prirodu svoje profesije.
Tomania je otkrila da je često doživljavala tjeskobu prije prihvaćanja uloga. Ipak, istakla je poseban trenutak kada je pročitala scenarij i zaplakala. Prema njenim riječima, svaki put kad je tumačila ženski lik na pozornici, osjećala je duboku emocionalnu povezanost s njihovom sudbinom. Nakon Drugog svjetskog rata, nastavila je nastupati u kazalištima širom Jugoslavije, a na kraju je završila svoju karijeru kao članica Narodnog pozorišta u Beogradu. Tijekom svoje bogate karijere, Tomania je ostvarila zapažene uloge u nekoliko televizijskih serija, uključujući “Ljubav na selu”, “Kamiondžije”, “Vruć vjetar” i “Povratak nenapisanog”.
