Liz Kurtis Faria, socijalna radnica i majka troje djece iz Amerike, sjeća se slučaja koji joj se duboko urezao u pamćenje, a još dublje u srce. Ovo je tužna priča o dečaku po imenu Stefan, koji je samo želio da bude voljen.
Stefan je rekao nešto što ju je pogodilo: “Niko me ne voli, čak ni moja mama koja me je rodila.” Sjedio je zakopčan na zadnjem sjedištu njene Tojote, jer je bio premlad da sjedi naprijed. Imao je sedam godina i selio se iz jednog doma u drugi više puta nego što je imao godina. Kao i uvijek, njegove stvari bile su upakovane u kese za smeće. Kofer bi mu barem pružio malo dostojanstva u selidbi u novi, još jedan hraniteljski dom. Kese za smeće nikako ne mogu držati sav sadržaj bilo čijeg života, a posebno ne tako krhkog kao što je njegov. Usvojena djeca se ponekad slome od napora.
Stefanu je ovo bilo teže nego inače, jer je mislio da će u tom domu ostati neko vrijeme. Njegova hraniteljka je jednog dana obavijestila Liz da on više ne može ostati kod nje. Kada je došla po njega, Stefan je gledao u pod, bez ikakve reakcije. Tek kada je ušao u njen auto, počeo je jecati. Jedva je uspio izgovoriti: “Mene niko ne voli. Čak ni moja mama koja me je rodila.” Mesecima kasnije, u sličnom scenariju (još jedna hraniteljka, još jedno odustajanje), Stefan je krenuo u borbu. Trčao je po dnevnoj sobi, skrivao se iza namještaja, odbijao je da ode.
Kada je imao devet godina, Stefan je sa znojavim rukama držao svoju ličnu kartu. Išli su da se sretnu s potencijalnim hraniteljima, gdje će upoznati porodicu koja bi željela usvojiti starije dijete. On je želio da ih impresionira, da pridobije te strance, noseći sa sobom svoju “dobru” ličnu kartu kao dokaz da je dobar i vrijedan ljubavi. Dete nikada ne bi trebalo dokazivati da je vrijedno ljubavi, da ga je vrijedno voljeti.
Sa dvanaest godina, Stefan je rekao Liz da je ona njegova najbolja prijateljica. Liz je njegova socijalna radnica i znao je da bi trebao imati pravog najboljeg prijatelja, ali ona mu to nije rekla. Našli su se na snimanju “Wednesday’s Child,” informativnog spota s djecom koja su spremna za usvajanje. Stefan se bavio kamerom, možda će ga ovaj put neko izabrati. Možda nudi dovoljno dokaza da je on, dječak od 12 godina, vrijedan ljubavi. I zaista je bio drag. Ali, to nije bilo dovoljno. Porodica nikada nije došla po njega.
- Godinama kasnije, dugo nakon što je Liz napustila centar, dobila je e-mail od bivšeg šefa sa pitanjem kako je. Poruku je završio sa: “P.S. Stefan je završio u zatvoru za maloljetnike nakon što je pobjegao od hranitelja. Moraš ga usvojiti.” Nešto je stegnulo u stomaku kada je to pročitala. Puno puta joj je palo na pamet: “Trebalo je da ga usvojim, ali nisam.”
Sa 18 godina, Stefan je bio mrtav, upucan zbog neke glupe svađe. Umro je baš kada je postajao muškarac. “Ne, ne moj Stefan,” molila se Liz. Shvativši da se to dogodilo baš njemu, zajecala je, obuzeta nekom vrstom teskobe.
“Šta smo uradili? Šta nismo uradili?” U novinama je pisalo vrlo malo o tom ubistvu, jedva vrijedno spomena. Anonimni ljudi pisali su gadne komentare po internetu tipa: “Još jedan član bande.” Nisu ga poznavali. Nisu znali ništa o tom dječaku. Nisu znali kako je kao dijete crtao slova na njenim leđima dok su čekali doktora i tražio da pogađa riječi. Iscrtao je “Volim te” posljednji put kada su igrali tu igru.
Stefan je pogriješio to veče u njenoj Tojoti. Njegova majka ga je voljela, na svoj način. Bila je tamo, na sahrani. Ljubazno je pozdravila Liz. Misli da je znala da je voljela njenog sina, kao što je Liz znala da ga je i ona voljela. Obe su ga na kraju iznevjerile, a to ih je spojilo. Nijedna od njih mu nije mogla dati porodicu. Na pogrebu nije bilo Stefanovih fotografija iz djetinjstva. Nije bilo slike zelenookog dječaka sa slatkim osmijehom koja bi podsjećala na ono što je izgubljeno. Nije bilo fotografija sa njegovom braćom, pa je Liz isprintala jednu na kojoj su sva četvorica dječaka snimljena tokom nadzorne posjete. Donijela ju je na sahranu i dala njegovoj porodici.
Na sahrani je bilo vrlo malo socijalnih radnika. Nijedan od njegovih hranitelja nije se pojavio. Jesu li im uopšte rekli da je mrtav? Stefan je proveo većinu života odgajan u sistemu. Ako preuzmete pravnu odgovornost za dijete, bolje bi vam bilo da se pojavite na njegovoj sahrani. Trebalo je da se pojavite kada umre. On je bio na neki način vaš, zar ne? Dugujete mu to. Ako nije pripadao vama, kome je onda pripadao?
Tamo je barem bila njegova majka, ona koja ga je rodila. Liz čuje odjek njegovog glasa od prije nekoliko godina: “Neko te voli, Stefane,” željela je da mu kaže, ali bilo je prekasno.Stefan je pokazao sve promašaje sistema u kojem takva djeca odrastaju. Ta djeca koja ostavljamo iza sebe – na kraju se slome.
