Lazar Ristovski, poznati srpski glumac posebno je poznat po brojnim značajnim ulogama u svojoj zavidnoj karijeri. Naime , Lazar je privukao pozornost javnosti kada je započeo romantičnu vezu s 40 godina mlađom ženom.
Od kada je otkrivena romantična veza Lazara Ristovskog s Anicom Lazić, koja je od njega mlađa 39 godina, javnost za nju pokazuje konstantan interes. Inače, Anica izbjegava pozornost, no nedavno je opovrgla te tvrdnje, što je prvi put da je progovorila na tu temu. Beogradski River Fest sinoć je okupio brojne javne ličnosti, među kojima su Novak i Jelena Đoković, ali i Lazar Ristovski sa partnericom Anicom Lazić.
Nakon što su na internetu objavljene fotografije Novaka i Jelene Đoković s događaja, glumac Lazar Ristovski, odabran od strane para, na Instagramu je objavio kolaž koji je izazvao brojne komentare uspoređujući ih s bračnim parom Đoković.
Odlučivši na trenutak šutjeti, naposljetku je odlučila dati objašnjenje, otkrivajući da je fotografija došla iz anonimnog izvora. Anica je naglasila da nije mijenjala imidž obitelji Đoković. Naprotiv, nabavila ju je od nekoga tko ju je navodno nabavio s portala. Anica je bila izričita u tome da ne koristi Photoshop.
- Lazar Ristovski, rođen 1952. godine u Ravnom Selu kod Vrbasa, miješanog je makedonskog i crnogorskog podrijetla. Odgajali su ga otac, radnik na željeznici, i majka, domaćica koja je ponekad preuzimala poslove u Zadruzi. U djetinjstvu je pohađao osnovnu školu u rodnom mjestu, a kasnije gimnaziju u Somboru. Baveći se raznim kulturno-umjetničkim aktivnostima, gajio je ljubav prema sviranju kontrabasa.
Lazarove rane godine karakteriziralo je ne samo značajno siromaštvo, već i osjećaj solidarnosti, nade i čvrste vjere u bolje sutra. Gajio je ambiciozne snove o uspjehu i čeznuo je za istraživanjem prostranstava svijeta, crpeći inspiraciju iz literature koju je čitao i filmova koje je gledao. Čak i kao malo dijete, na njega je duboko utjecala “Čarobna planina” Thomasa Manna, knjiga koja je tako snažno odjekivala s njim da mu je postalo loše.
Česti odlasci u kino bili su cijenjeni hobi, a glavne glumce su od milja zvali “dečki”. Dok je tijekom srednjoškolskih godina bio u internatu, 1972. godine otputovao je u Beograd na prijemni ispit za Državni zavod za fizičku kulturu (DIF). Sjajan u atletici i plivanju, istodobno se prijavio i za upis na Fakultet dramskih umjetnosti. Ulaskom u taj intimni krug našao se u Beogradu, gradu u kojem nije imao ni obitelji ni prijatelja. U potrazi za smještajem završio je spavajući na klupama u parku.
Naposljetku, imao je sreću da uđe u klasu profesora Milenka Maričića, uz Radoša Bajića, Bogdana Diklića, Snežanu Savić i druge. Njegovo daljnje školovanje vodili su profesori Ognjenka Milićević i Miroslav Minja Dedić. Tijekom boravka u Beogradu boravio je u nekoliko studentskih domova da bi konačno preselio u Studentski grad, gdje je jedno vrijeme dijelio sobu s Bogdanom Diklićem.
Radi ostvarenja prihoda Ristovski, Bajić, Diklić i Slavoljub Fišeković osnovali su Orkestar Radilafi. Harmonike su svirali Radoš i Fišeković, za kontrabas Ristovski, a za bubnjeve Diklić. Njihov glazbeni izbor činile su prvenstveno narodne pjesme, a svoje talente iskazivali su iu manjim prostorima te na proslavama i svadbama.
Vjenčanje dramatičara Duška Kovačevića na Fruškoj Gori ostalo je za pamćenje, jer je fokus više bio na gledanju nogometne utakmice između Jugoslavije i Rumunjske, a ne na druženju s uzvanicima. Tijekom prve godine Akademije doživio je svoju prvu interakciju s filmskom kamerom. Prijatelj iz Sombora, koji je studirao kameru, potražio je njegovu pomoć u snimanju jednog projekta.
- Dodijeljena mu je uloga učenika violine koji se onesvijesti u autobusu sa svojim kolegama. U intervjuu je iskreno izrazio svoju nelagodu zbog kolapsa na ulici, zbog čega je više puta odgađao tu specifičnu scenu. Ipak, nakon razdoblja razmišljanja, naposljetku je odlučio nastaviti s tim. Kad je počelo snimanje, iznenadni val vrtoglavice preplavio ga je zbog čega je izgubio svijest.
Nakon što je došao svijesti, zatekao se u konobi gdje su ga promatrači polijevali vodom. Tada je shvatio značajnu žrtvu koju zahtijeva gluma, zbog čega se u potpunosti posvetio umjetnosti. Ova nepokolebljiva predanost privukla je pažnju kazališnih redatelja, koji su mu kasnije davali sve više uloga. Dvije godine kasnije počela su se otvarati vrata za filmske prilike, što je konačno kulminiralo njegovom diplomom 1976. godine.
