Navikli smo na prostrane i raskošne domove koje gastarbajteri grade u svojim rodnim gradovima u Srbiji, ulažući na taj način teško zarađena primanja iz inozemstva. U nastavku članka vam donosimo jednu veoma neobičnu kuću odnosno sa neobičnim detaljem.
Zlatni lavovi koji ukrašavaju vrata služe kao neophodan element i dobro poznati simbol statusa. Ipak, vlasnici kuće otišli su korak dalje uključivši potpuno jedinstveni element koji nikada prije nije viđen, uz već istaknute detalje.
U početku su svoju zgradu okitili krvavocrvenom vanjštinom i na vrhu je postavili zlatni mural s prikazom manastira Ostrog. Ova je slika potaknula živahne razgovore na društvenim mrežama, izazvavši različite reakcije. Neki pojedinci hvale vlasnikovu hrabrost i inventivnost, dok drugi izražavaju zabrinutost zbog granica ukusa i stila.
Bez obzira na to, slika ove srpske kuće potaknula je razgovor o kulturnim i estetskim vrijednostima, a pritom razveselila sve koji su naišli na nju na društvenim mrežama.
BONUS TEKST:
Bilo da postignu uspjeh ili dožive neuspjeh, mnogi pojedinci sanjaju o povratku kući svojim obiteljima, romantizirajući svoju domovinu i ljude koji su tamo ostali da je zaštite u teškim vremenima.
Mnogi mladi pojedinci i dalje odlaze iz naših šarmantnih gradova i mjesta, uvjereni da je život povoljniji drugdje, preko oceana. Prolaskom vremena i utjecajem nostalgije, čežnja za vlastitim mjestom se svakodnevno i iz godine u godinu pojačava. Kako se život odvija i veze počinju hvatati maha u stranim zemljama, pojavljuju se neizvjesnosti, pitanja i alternativne težnje. Gastarbajterski narativ Valentina Matića objavljen u “Politici” zaokupio je interes javnosti, a donosimo ga u cijelosti:
Prije nekoliko godina tražio sam povratak nakon više od dvadeset godina provedenih u Nizozemskoj, pa sam istražio web stranicu posvećenu povratnicima. Imao sam sreću otkriti brojne iskaze pojedinaca širom svijeta koji su se vratili. Sama količina ovih priča me je zadivila, i prisjećam se smjernica koje je jedan povratnik dao onima od nas koji razmišljamo o povratku.
Upozorio nas je da nikome u Srbiji ne otkrivamo razloge našeg povratka i savjetovao nam je da te razloge ne opravdavamo jer bi time potkopali najveće težnje naroda u Srbiji. Ta težnja je bijeg od toga. Kad razbiješ duboko usađen san, pretvaraš se u njihovog protivnika.
- Podnio sam zahtjev za reemigraciju, koji je uključivao ponovno traženje nizozemskog državljanstva zajedno sa svim stečenim pravima na mirovinu. U mojoj situaciji imao bih pravo primati petsto eura svaki mjesec do kraja života.
Od majke moje šestogodišnje kćeri dobila sam dozvolu da se preseli sa mnom. Zbog nekoliko čimbenika i dugova koje sam nakupio nakon bankrota restorana, nisam bio svjestan svog prava na povratak.
- Kad danas razmislim, shvaćam da bih sebe poštedio etiketa stranca i emigranta; međutim, pritom bih stvorio novu oznaku. Ta nova etiketa pripala bi mojoj kćeri, maloj iseljenici.
Tog ljeta, dok sam čekao odluku Ministarstva migracija u Nizozemskoj, zatekao sam se kako sjedim na terasi restorana “Trač” na Vračaru, gdje su me prijatelji upoznali sa Saletom Nemecom, zaposlenikom u uredu “Mercedesa”. godine u Beogradu.
