U današnjem članku pišem o jednom naizgled bezazlenom jutru koje se pretvorilo u pravo malo otkriće i podsjetilo me koliko priroda zna da iznenadi onda kada to najmanje očekujemo. Ovo je priča iz ugla običnog čovjeka koji je tog dana samo planirao zaliti biljke, a završio sa potpuno drugačijim pogledom na vlastito dvorište.
Jutro je počelo mirno i rutinski, baš onako kako počinju mnoga jutra kada čovjek ne očekuje ništa posebno. Izašao sam u dvorište dok je vazduh još bio hladnjikav, a sunce se tek probijalo kroz krošnje drveća. Kapljice rose su se zadržavale na listovima, a tišina je bila prekinuta samo povremenim pjevom ptica. Hodao sam polako između leja, razmišljajući o svakodnevnim obavezama, kada sam u travi primijetio nešto što se nije uklapalo u uobičajeni prizor.
Isprva sam pomislio da mi se samo učinilo. Međutim, kako sam se približavao, postajalo je jasno da se radi o nečemu neobičnom. U travi je ležao predmet djelimično prekriven zemljom, gotovo stopljen s okolinom. Pod uglom jutarnjeg svjetla primijetio sam tanke, svjetlucave niti koje su se presijavale po njegovoj površini. Imao je izdužen oblik, sa čudnim izraslinama koje su podsjećale na udove, a boja mu je bila sivo-braon, prošarana vlaknastim linijama.
U tom trenutku mi je kroz glavu prošla pomalo suluda misao da možda gledam u nešto što tu ne bi trebalo da bude. Iako sam znao da mašta zna da se razigra u tišini ranog jutra, osjećaj nelagode bio je stvaran. Pitao sam se da li je riječ o nekoj rijetkoj biljci, nepoznatoj gljivi ili možda o korijenu koji je godinama rastao ispod zemlje i sada izbio na površinu. Ipak, izgledalo je drugačije od svega što sam ranije viđao.
- Odlučio sam da ga ne dodirujem. Umjesto toga, izvadio sam telefon i napravio nekoliko fotografija iz različitih uglova. Poslao sam ih prijateljima, više iz radoznalosti nego iz straha. Odgovori su počeli stizati gotovo odmah. Neki su se šalili i predlagali razna šaljiva objašnjenja, drugi su nagađali da je riječ o egzotičnoj biljci, dok su pojedini priznali da ih prizor pomalo plaši. Svi su, međutim, bili jednako zaintrigirani.
Kako bih dobio ozbiljniji odgovor, odlučio sam da fotografije objavim na jednom internet forumu posvećenom neobičnim nalazima iz prirode. Postavio sam jednostavno pitanje i čekao. Komentari su se nizali jedan za drugim. Ljudi su spominjali rijetke vrste gljiva, neobične korijene drveća, pa čak i mutacije biljaka nastale usljed specifičnih uslova u zemlji. Jedan komentar me je posebno uznemirio, jer je savjetovao da predmet nikako ne dodirujem golim rukama.
Tada sam osjetio blagi strah. Pomislio sam da se možda radi o nečemu otrovnom ili potencijalno opasnom. Srećom, ubrzo se javio korisnik koji je naveo da ima formalno obrazovanje iz botanike. Njegovo objašnjenje bilo je smireno, detaljno i nimalo senzacionalno. Prema njegovim riječima, ono što sam pronašao bio je divlji žen-šen, biljka o kojoj sam ranije slušao samo kroz priče i dokumentarce.
Objasnio je da je korijen žen-šena izuzetno cijenjen zbog svojih ljekovitih svojstava, naročito u tradicionalnoj istočnoj medicini. Još me je više iznenadila informacija da se divlji žen-šen rijetko sreće, posebno u zreloj formi. Kako korijen stari, često poprima neobične oblike koji mogu podsjećati na ljudsku figuru, sa „rukama“ i „nogama“, što mu daje gotovo mističan izgled.
Stajao sam u dvorištu i gledao to isto mjesto potpuno drugim očima. Nestala je svaka nelagoda, a zamijenilo ju je iskreno divljenje. Počeo sam se pitati kako je moguće da je tako rijetka biljka izrasla baš tu. Da li je sjeme donijela neka ptica, vjetar ili je to nasljeđe nekog davnog vremena i prethodnih vlasnika imanja? Odgovor vjerovatno nikada neću saznati.
- Na kraju sam shvatio da ne mora svako otkriće biti senzacionalno ili zastrašujuće da bi bilo vrijedno pažnje. Ova mala epizoda me je podsjetila koliko priroda može biti čudesna i koliko toga prolazimo ne primjećujući. Jedno obično jutro, jedna šetnja dvorištem i malo radoznalosti bili su dovoljni da promijene način na koji gledam svijet oko sebe.
