Zoran Kalezić, koji je rođen 1. veljače 1950. godine u Danilovgradu, stekao je značajnu slavu u bivšoj Jugoslaviji, a brojni obožavatelji i danas pjevaju njegove brojne hitove.
Naime, s poznatim Tomom Zdravkovićem ga je vezivalo blisko prijateljstvo, a njih su dvojica bili kumovi. Nakon dugotrajne borbe s rakom pluća, preminuo je 4. siječnja u 73. godini života. Supruga Irena, s kojom se oženio u 67., a ona u 53. godini, ostala mu je vjerna do njegovih posljednjih trenutaka.
Zoran Kalezić jedno je vrijeme boravio i u Americi, gdje je radio kao domar. Potraga za srećom puna je poteškoća, često zahtijeva žrtvovanje dijela srca. Istinsko zadovoljstvo i radost mogu se činiti nedostižnima, neprestano zasjenjenima osjećajem čežnje.
To stvara kontinuirani ciklus bijega – od roditelja, s raznih mjesta, pa čak i od samog sebe. Dok je razmišljao o svojim iskustvima, izjavio je: “Sada, kao Amerikanac, vratit ću se u svoju domovinu s novom perspektivom. Potpuno sam svjestan svog identiteta i podrijetla, ali ću također poštivati i cijeniti Ameriku, zemlju koja mi je pružila priliku da slijedim svoje umjetničke ambicije.”
Zoran i Irena, s po jednim brakom i dvoje odrasle djece, izmijenili su zavjete u nazočnosti kumova, matičara i gosta iznenađenja. Mladence je srdačnom svirkom na harmonici počastio Žuto Serhatlić, Zoranov dragi prijatelj i kolega. Zoranovu duboku ljubav prema supruzi oslikavaju njegovi postupci tijekom bolesti, tijekom koje je posvetio vrijeme da sklada i posveti joj dirljivu pjesmu.
Ova pripovijest nadilazi puki prikaz moje voljene Irene, koja mi sada ulijeva ogromnu snagu; to je istinsko, iskreno i univerzalno istraživanje prirode ljubavi. Nikad nije napravljen da impresionira nju ili bilo koga drugoga. Ipak, neočekivano, to se pokazalo kao jedan od najfinijih izraza moje cijele karijere.
Osjećam to duboko u svojoj duši; ono prebiva u meni i postalo je bitan aspekt mog identiteta. Naša ljubav, koja je cvjetala i nastavlja rasti unatoč izazovima, predstavlja naše najdraže blago. Dok prepričavamo priče uz toplinu udobnog kamina, s vinom u ruci, jasnoća ove istine postaje očita.
Kalezić je artikulirao: “Iako naša djeca možda putuju po cijelom svijetu, stalno dolaze i odlaze, ja ne mogu zamisliti svoj život bez moje voljene Irene.
Filip, nastanjen i zaposlen u Americi, nije mogao doći na sprovod svog pokojnog oca Zorana Kalezića, unatoč silnoj želji da se oprosti. Poražavajuća vijest o očevoj smrti duboko ga je pogodila. Njegovu želju da sudjeluje na sprovodu osujetili su proturječni protokoli oko smrti u Americi. Trenutačno smješten u Chicagu, Filip se raduje prilici da otputuje u Crnu Goru kako bi odao počast sjećanju na svog oca na njegovom posljednjem počivalištu. Tijekom teške očeve borbe s nemilosrdnom bolešću, Filip je održavao stalnu komunikaciju, pružajući neprocjenjivu podršku.
Tragično, Zoran je preminuo prije nego što su se uspjeli ponovno spojiti. Filip je na svom Facebook profilu prenio nadu da je njegov otac napokon našao mir kod svog anđela čuvara. Izrazio je zahvalnost za dvostruku ulogu svog oca kao roditelja i umjetnika, prepoznajući njegovu nepokolebljivu predanost svom glazbenom pozivu, koji je ustrajno slijedio unatoč brojnim izazovima do svog posljednjeg dana.
Filip vjeruje da je njegov otac prešao u sigurno i mirno kraljevstvo. Poruku je zaključio iskrenim ispraćajem, izrazivši želju za očev vječni pokoj.
